Čudo kod Jastrebarskog: Kako je građena vinarija nominirana za najbolju arhitekturu od opeke
Obitelj Tomac tradicijski se preko 100 godina bavi vinarstvom. Njihov posjed nalazi se u Donjoj Reki, nadomak Jastrebarskom, a ponose se proizvodnjom vina odležavanjem u bačvama. Odnedavno, dio pogona i djelovanja vinarije preselio se zgradu od betona, opeke i slame koja je ušla u uzak izbor za dodjelu prestižne nagrade. Nadograđena na stare podrume, nova građevina posebna je po tome što je betonski kostur obogaćen zidovima od opeke koji su ispunjeni izolacijom, a fasade – nema, dok sve ‘čuva’ ogroman slamnati krov inspiriran tradicijom. Ovakav odabir ‘pao’ je nakon tisuće sastanaka i konačnog komičnog odobrenja investitora.
Vinarija Tomac | foto: Sandro Lendler
‘Vinarija Tomac’ projekt je studija Dva arhitekta realiziran u Donjoj Reki, nadomak Jastrebarskom. Inspiriran dugogodišnjom obiteljskom tradicijom proizvodnje vina, osmišljen je za posljednji slobodan južni dio parcele. Za projekt je bila važna obiteljska tradicija pravljenja vina koja nisu konfekcijska, a nastaju odležavanjem u drvenim bačvama zakopanim u zemlju.
Bitna značajka projekta je lokalna arhitektura. Zgrada je u uži izbor za prestižne nagrade Wienerberger Brick Award 2024 ipak dospjela zbog materijala koji je na građevini najuočljiviji – opeke. Realizaciju projekta popratile su razne anegdote sa gradilišta, koje su se uglavnom ‘vrtile’ oko dogovora u vezi materijala za izgradnju vinarije. Znači da ni radovi na top projektima nisu uvijek ozbiljni i ne prolaze bez zadrški.
Dogradnja na stari podrum
Na projektu su surađivali arhitekti te proizvođač građevinskog materijala Wienerberger koji dodjeljuje spomenutu nagradu. Kako to treba biti, u svakom koraku gradnje, velik značaj imala je i uključenost investitora, s kojim se cijelo vrijeme savjetovalo. Gradnju su predodredili položaj parcele i preduvjet da se dograđuje na postojeći podrum.
– Uglavnom ne rade nikakva konfekcijska vina, što je jako važno napomenuti. U takvom okruženju, Tomci već nekih 100-tinjak godina grade svoj ansambl kuća. Od obiteljske kuće, starog podruma, nadstrešnice za amfore, garaža, spremišta. I u potrazi za povećanjem kapaciteta vinarije, dolazi do potrebe za proširenjem odnosno nadogradnjom, pojašnjava arhitekt koji je radio na projektu, Marko Galić.
Vinarija Tomac | Ilustracija: Udruženje hrvatskih arhitekata
Poljoprivredni kontekst
Kad se krenulo planirati, za obitelj koja proizvodi isključivo prirodna vina znalo se da će se raditi nešto posebno, i pod svaku cijenu – prirodno, u skladu s obiteljskom tradicijom.
– Krenimo od konteksta. U predjelu gdje se nalazi vinarija, uglavnom prevladavaju domaćinstva koja se bave poljoprivredom. Vinarstvo je naravno najraširenije. Što se tiče vinarstva, tradicija je koja se prenosi s koljena na koljeno, a istu tradiciju gaji upravo obitelj Tomac, objasnio je početak ideje Galić.
Dva arhitekta dobili su zadatak smjestiti vinariju u ‘slobodan’ južni dio parcele. Pritom, valjalo je poštivati uvjet da se novogradnja dogradi na stari podrum. Dogradnja je napravljena kroz podzemni dio.
Komični moment u dogovoru
U bliskoj suradnji, kroz ’tisuće’ sastanaka između tvoraca projekta i investitora bilo je puno razgovora o tome kako najbolje pristupiti realizaciji, imajući na umu glavne parametre. Isprva je osmišljen betonski ‘core’ građevine koji, kako je opisao Galić, djeluje prilično bazično, a potom se krenulo u ‘zanimljivije’ dijelove projekta. Osmišljeno je kako će se betonski kostur dograditi opekama, a odluka je donesena u komičnoj situaciji prilikom dogovora sa investitorom Zvonimirom Tomcem.
– Na gradilištu je bilo ‘zgodnih’ događaja. Mi zapravo ispočetka nismo ni znali čime ćemo obući armiranobetonski skelet, a da pritom to nije klasični zid, toplinska izolacija pa da stavljamo slip-opeku ili bilo koju opeku. Već smo tražili rješenja kada je Zvonimir Tomac na jednom od tisuću sastanaka na početku donio ciglu, bacio ju na stol i rekao ‘Dečki, kaj vi mislite o ovome?’.
Vinarija Tomac | Foto: Sandro Lendler, Udruženje hrvatskih arhitekata
Za opeke se između ostalog odlučio jer se vodilo idejom o prirodnosti i usklađivanja sa prirodnim načinom proizvodnje vina.
– Kad govorimo o vinariji Tomac, govorimo zapravo o prirodnosti materijala. Kao što sam napomenuo, Tomac je biodinamičar i on radi isključivo prirodna vina. Ne radi konfekcijska vina i ne ide na količinu. Mi smo u projektu zapravo usvojili njegovu filozofiju proizvodnje vina. Tako je u početku nastala sinergija između projekta i investitora, što je jako važno, objasnio je Galić.
Izolacija u opekama – bez fasade
Krajnji proizvod suradnje i planiranja je zanimljiva zgrada koja spaja tradiciju i suvremenu jednostavnost, a sastoji se od slamnatog krova, betonskog kostura, ali i brojnih opeka, no nema fasade. K tome, važan preduvjet za ovaj projekt bilo je nadovezivanje na već postojeće podrume, na koje se krenulo dograđivati.
– U podrumu koristimo natur-beton. Postavljamo ga sa svim svojim manama što zbog masivnosti, što zbog tektonike, ali i jednostavne i sirove ljepote, govori Galić.
Kostur, točnije ‘core’ građevine također je betonski, a na njega se dodavalo opeku. Tu nije sve išlo baš glatko.
Promjena plana
Početni odabir opeke nije bilo tako lako ispratiti jer su dimenzije u odnosu na one prvotne bile nešto veće. Krenulo se piliti ‘šuplje’ opeke, ali se brzo uvidjelo kako ovaj posao nije lak. Finalna odluka bilo je kompletno korištenje opeka ispunjenih izolacijom.
– Zatim se radio plan polaganja cigle. Sve se iscrtalo i krenulo se od kraja, s oba kraja, kako bi se dobilo što manje ‘šrafiranih’ spojeva jer su to opeke koje bi se trebale rezati. Mjere su bile takve da, na primjer, ako dužina treba biti 44, je ona po 20 ili trideset milimetara duža. Kad bi se iscrtalo cijelo oplošje, crtež se na gradilištu moglo baciti i probleme rješavati na licu mjesta, slikovito opisuje Galić.
Budući da se prilikom ‘ukrašavanja’ betonskog kostura koristilo opeke ispunjene izolacijom, nije bilo potrebe za dodatnom izolacijom. Neuobičajeno je i da se između opeka nije koristio mort.
Vinarija Tomac | Foto: Sandro Lendler, Udruženje hrvatskih arhitekata
Slamnati krov
Iako se cijela konstrukcija radila ‘golom’ opekom, bojazni od izloženosti materijala vremenskim uvjetima nema. Vinariju, naime, u potpunosti prekriva slamnati krov.
– Zapravo, na kraju smo svoje građevinske materijale odlučili koristiti na način da ih ostavimo vidljive takve kakvi jesu, kaže Galić pa objašnjava kako sve skupa štiti krov koji je kao i ostali elementi građevine inspiriran tradicijom. Krov pritom ima i svrhu sakrivanja neželjenog pogleda s jedne, i otkrivanja sa druge strane vinarije.
– Na vrhu vinarije se nalazi ravni krov sa drvenim gredicama u kojima se uzgaja bilje za biodinamičke pripravke. Sa sve četiri strane okružen je sa zabatnim krovom. Prerezan je pod jednom kosinom kako bi se dobilo tu nepravilnost. Ideja je bila da se u najnižim dijelovima dobije niski parapet, odnosno vijenac. Dok se Sa slamnatim krovom usmjerava se pogled gdje su arhitekti željeli. Otvorio se pogled na njivu, dok se sakrio pogled na obližnji industrijski pogon.
Slama se koristila kao prirodni materijal, a inspiracija za materijal došla je sa obližnje nadstrešnice ispod koje se čuvaju amfore s vinom.
– To je jedna manja nadstrešnica koja je u istom gospodarstvu već 20-ak godina. Tako da je bilo vrlo jednostavno dogovoriti se oko materijala. Krov je vrlo jednostavan. Na drvene rogove idu letve i nekakvih 25 do 30 centimetara slame po kojoj će se, pod tim kutom voda slijevati i mislim da idućih 30 godina neće proći nijedna kap, zaključno komentira posljednji element građevine Galić.
Izolacija kosog krova investicija je koja se višestruko vraća. Zašto i kako se izolira, pročitajte ovdje.
