I zgrade imaju 'rok trajanja': Projektirane su na 50 godina, mogu izdržati 4 puta više, ali i manje bez održavanja

Ovisno o svojstvima materijala od kojih su sagrađene, i zgrade, naravno, imaju svoj vijek trajanja. Iako projektirani vijek zgrada, pod kojim se podrazumijeva da se građevinu redovito održava, ne označava trenutak od kojeg će ona biti neuporabljiva, može se smatrati okvirnom odrednicom razdoblja kada je zgrada najizdržljivija i u najboljem stanju. No, na trajnost zgrade utjecat će i drugi faktori koji će ugroziti ili pak doprinijeti njenom stanju.

Budući da na trajnost svakog materijala utječu eksplotacija, atmosferilije, oštećenja, zbog čega se materijali vremenom mijenjaju ili ‘troše’, jasno je da i građevinski objekti neminovno imaju ‘rok trajanja’. Ovdje naravno nije sve crno-bijelo, jer faktori poput izvedbe i održavanja mogu doprinijeti produljivanju ili pak negativno utjecati na trajnost građevine. Više o tome može li zgrada postati ‘neuporabljiva’, kada i što sve na to utječe nam je rekao inženjer građevine Igor Skert, iz građevinske tvrtke Giga grad.

Uz redovito održavanje

Prvenstveno vrijedi znati kako se zgrade projektiraju na određeno vrijeme trajanja, pri čemu se pretpostavljaju uvjeti redovitog održavanja zgrade, što u Hrvatskoj nažalost, često nije slučaj. U idealnim uvjetima, građevinu se projektira kako bi zadovoljila funkcionalne i ostale zahtjeve trajnosti, izvedbe i sigurnosti, a prilikom projektiranja u obzir se uzimaju parametri predjela na kojemu je planirana gradnja.

– Objekt se projektira ovisno o opterećenju kojem je izložen. Objekt koji je recimo u Šibeniku puno je manje potresno opterećen u odnosu na objekt u Dubrovniku, koji je najveća potresna zona. A da ne govorim za Tursku, u kojoj je još puno ozbiljnije. Samim time, konstrukciju objekta u Hrvatskoj neisplativo je projektirati na turski potres koji se vrlo vjerojatno ovdje neće dogoditi. Uz redovito održavanje rok zgrada je minimalno 50 godina, kaže Skert.

Ovdje valja dodati kako je, dok svaki materijal neminovno podliježe zubu vremena, važno da je svaki objekt projektiran na minimalno razdoblje postojanja i korištenja, koje ionako ne prestaje s isteknućem minimalnog projektiranog vijeka. Pritom se kao o nekom općenitom pravilu može govoriti o trajnosti od 50 godina, no uz redovito održavanje. Osim projektiranog životnog vijeka, postoji i uporabni vijek, razdoblje kada je očekivano propadanje materijala uslijed oštećenja, te u kojemu je građevinu i dalje prihvatljivo koristiti.

Ništa bez održavanja

Po novome, prema prijedlogu Zakona o upravljanju i održavanju zgrada, država i jedinica lokalne samouprave sufinancirale bi po jednu trećinu troškova za uređenje pročelja stambenih i stambeno-poslovnih zgrada koje se nalaze unutar kulturno-povijesnih cjelina gradova. Ipak, redovito održavanje zahtijeva obuhvatnije redovite radove na zgradi, kako bi se očuvalo njeno pročelje i da se ne bi izložilo konstrukciju zgrade.

Neodržavanje, osim što je evidentno po vanjštini zgrade koja s vremenom vidno propada, može se prepoznati i za događaja poput potresa koji mogu ugroziti konstrukciju. Praksa je, piše dom2.hr, pokazala kako su među starim zgradama u potresu ipak bolje prošle one koje se redovito održavalo.

– U Hrvatskoj pak kao što ste nakon potresa mogli vidjeti i sami, oko 95 posto objekata, pričamo li o stambenim objektima, nisu redovito održavani. Što to znači? Neodržavanje konstrukcije opasno je po građevinu i po njene korisnike. Djelovanjem kiše, snijega, leda i vjetra, puca zaštitni sloj betona. Nakon određenog vremena, taj sloj otpada te se s vremenom i gubi armatura. A armatura s betonom zapravo čini nosivu konstrukciju, objašnjava Skert.

Zgrade se neće samo srušiti

Skert potvrđuje kako, iako projektirani objekt traje minimalno 50 godina, to ne znači da će se nakon prolaska tog vremenskog razdoblja on srušiti. Dapače, većina objekata doživjet će i 100, 200 pa i više godina. No, nakon što zgrade dosegnu svoj projektirani vijek postaju više izložene mogućim oštećenjima te zahtijevaju detaljnije održavanje, dok će novi objekti kod potresa imati manja nekonstrukcijska oštećenja.

– Pritom, nakon svakog većeg oštećenja, kao što je potres, potrebno je objekt pregledati pa ako se pojavi neko ozbiljnije oštećenje, potrebno ga je sanirati. Očekivano, kod novih objekata, minimalna su oštećenja na nenosivim elementima. Gradi li se prema današnjim propisima, konstrukcija ne smije imati veća oštećenja, govori Skert.

Rizik ‘mekanih prizemlja’

Osim brige o zgradi te starosti, izdržljivosti i trajnosti doprinijet će projektiranje koje se, kako smo napomenuli, izvodi sukladno podneblju. Pojedina projektantska rješenja s druge strane mogu biti vrlo rizična.

Takozvana ‘mekana prizemlja’, na primjer, ona koja su projektirana na stupovima sa nedovoljnom količinom zidova, na način da na nekoliko stupova ‘nosi’ čitavi objekt, vrlo su problematična za potresna područja.

– To je problem ‘mekanog prizemlja’. U Turskoj se u nedavnom velikom potresu dogodilo da je na nekoliko zgrada prizemlje ‘otkazalo’ pa se čitava zgrada ‘u komadu’ spustila na prizemlje. Karakteristično za mekano prizemlje je konstrukcija od stupova u prizemlju koji drže veliku masu viših etaža pa uslijed njihanja u potresu dolazi do otkazivanja konstrukcije prizemlja dok je konstrukcija viših etaža i dalje čvrsta i stabilna. Uz to se može pretpostaviti kako je krivica najvjerojatnije i u nadzoru i izvođaču. Možda nešto slično onome što kažu da se kod nas događalo 1990-ih u poslijeratnoj obnovi. Naime, volonterskim se pregledima nakon petrinjskog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji ustanovilo na nekoliko obiteljskih objekata kako nisu izgrađeni prema propisima i pravilima struke. Tako se može reći da na sam objekt i njegovu trajnost definitivno utječe više faktora, zaključuje Skert.

Legalizacija nepropisne gradnje

Posljednji faktor koji može ugroziti trajnost građevine se odnosi na pitanje legalizacije, točnije ozakonjenja nepropisno podignute gradnje. Prema Skertu, kad je donesen, Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama na neki način je kompromitirao kako građevinarsku tako i arhitektonsku struku te je stavio na kocku sigurnost gradnje koja nije realizirana u skladu s propisima. Isto mišljenje, upozorava stručnjaci naširoko dijele, budući da legalizacija na određeni način prisiljava projektante na rad na građevinama koje u ‘startu’ nisu sagrađene kako treba.

– Kao brojni kolege, za takozvani ‘Zakon o legalizaciji’ smatram da je uvelike degradirao i građevinarsku i arhitektonsku struku. Ovaj je zakon omogućio da se svi objekti legaliziraju, a gledajući iz građevinske prizme neki od tih objekata imaju nosive zidane zidove debljine 20 centimetara što je prema aktualnim propisima nedovoljno za naše potresno područje. Naime, minimalna debljina nosivih zidanih zidova u potresnim zonama, što je cijela Hrvatska, iznosi 25 cm. I nakon što su to legalizirali, ljudi naknadno žele takav objekt dograditi, a kako ‘najjeftinije’ i propisno dograditi objekt koji u startu nije izgrađen po aktualnim pravilima?, pita se Skert.

Što je sve sporno prilikom dogradnje kuće doznali smo od građevinara koji vodi svoju tvrtku. Što nam je rekao pročitajte ovdje.