Priča o tvornici ulja, ruševini i zaštićenom kulturnom dobru čiji nasljednici od 1997. čekaju povrat imovine

Tvornica ulja u Zagrebu, znana i kao Prva hrvatska tvornica ulja, nekada je zapošljavala čak 310 ljudi. Pokrenuo ju je Samuel David, a po njegovom bratu, filantropu Šandoru, nazvane su Aleksandrove stube koje spajaju Rokov Perivoj i Dežmanovu ulicu. Nažalost, obitelj Aleksander je židovskog podrijetla te su njihovi članovi obitelji ubijani ili protjerani tijekom NDH. Uljara je danas ruševina u vlasništvu Grada Zagreba koja ima status kulturnog dobra. Bivši gradonačelnik Bandić je svojevremeno predlagao da Uljara postane Muzej holokausta. No, potomci obitelji Aleksander žele isplatu za nekretnine poput Tvornice ulja i Zagrebačke pivovare koje nisu dobili natrag otkako su pale NDH i Jugoslavija. Posebni upravni postupak pred Uredom za opću upravu i imovinske poslove Grada Zagreba traje od 1997. godine. Samuelova potomkinja Maja Aleksander, mašta o selidbi iz Švedske u Hrvatsku. Iako ne može očekivati upravljanje Uljarom, mašta da ruševina jednog dana postane muzej koji bi odao počast njenoj obitelji i zaslugama koje su napravili u zagrebačkoj industrijskoj povijesti.

Područje uz Branimirovu cestu oko dijela 70, jedno je od ‘osvježenih’ mjesta uz cestu koja spaja centar Zagreba sa širim područjem metropole na istoku. Mjesto je to modernih zgrada, s malim platoima za igru djece iz susjedstva te mjesto nekoliko kafića i restorana za one željne pića i hrane.

No, uz bok ovih modernih, održavanih objekata na rubu Branimirove ceste, nalazi se i jedna zgrada koja poprilično bode u oči. Baš zato što izgleda kao da su je proboli više puta: napuštena Tvornica ulja, popularna Uljara. Bila je to Prva hrvatska tvornica ulja. Danas ruševina, razbijenih prozora, uništene strukture i išarana grafitima.

Iako ova zgrada ne izgleda previše reprezentativno, vjerovali ili ne, ona je dio šireg zahtjeva za povrat imovine koji traje od 1997. godine. Svemu su kumovali tragični događaji Drugog svjetskog rata, priča nam Maja Aleksander, 66-godišnjakinja iz Švedske. Uljara je samo dio ostavštine nekoć bogate obitelji Aleksander s kojom se danas, protiv Republike Hrvatske spore svi potomci ove loze, među njima i Maja i njena 26-godišnja kćer Celina.

– Kada dobijem prvu isplatu, ovisno koliko dobijem, htjela bi kupiti kuću u Hrvatskoj i čak se trajno preseliti ovdje. Željela bih trenutnu ruševinu Tvornice ulja u potpunosti preurediti i vratiti u izvorno stanje. Pretvorila bi je u muzej koji odaje počast mojem prapradjedu, njegovom bratu i mom pradjedu kako bi javnost zauvijek zapamtila veliki doprinos koji su imali u razvoju industrije i kulture u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj, rekla nam je Maja svoje želje i snove.

Filantropi, poduzetnici, izbjeglice

Njen predak, pokretač Uljare bio je Samuel David Aleksandar. Prema povijesnim izvorima, Aleksandri su bili moćna poduzetna obitelj židovskog podrijetla. Uljara je pokrenuta 1916. godine. Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, u njoj je bilo zaposleno 310 ljudi, od čega 50 osoba u administraciji, a 260 ljudi u proizvodnji.

Uz Davida, neki od Zagrepčana će se možda sjetiti i njegovog brata, Šandora Aleksandera. Šandor je bio veliki filantrop, industrijalac i gradski zastupnik te su po njemu danas nazvane Aleksandrove stube koje spajaju Dežmanovu ulicu i Rokov Perivoj, nedaleko od Ilice u centru glavnog grada Hrvatske.

Kao i brojne druge židovske obitelji, Aleksandri su bili progonjeni od strane NDH-a. Dio obitelji je pobijen, dio je pobjegao. Nakon tog rata i dolaska druge Jugoslavije, njihova je imovina nacionalizirana i stavljena pod kontrolu tadašnje države. Zbog fašističkih zločina u kojima su patili Aleksandri, bivši zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svojevremeno je najavljivao da će se Uljara obnoviti i pretvoriti u Muzej Holokausta.

Do sredine 2019. godine, za tu se svrhu napravio i elaborat o statici. No, daljnji koraci prema tome nisu bili poduzeti. Ranijih godina se na to osvrnula i Židovska općina Grada Zagreba, navodeći da o toj ideji nikada nisu pričali s tadašnjim gradonačelnikom. U javni prostor je dospjela i nekoliko povjesničara, poput Ive Goldsteina koji su upozorili da bi takav muzej trebalo napraviti, ali da bi ime muzeja trebalo staviti fokus na zločine ustaškog režima, a ne samo holokausta koji se događao u Njemačkoj.

Od velikog straha do borbe za isplatu: ‘Moja mama nije doživjela plodove napornog rada’

U svakom slučaju, rekla nam je Maja, ne sviđa joj se ideja muzeja koju je Bandić jednom spomenuo. Umjesto toga, želi muzej koji bi stavio fokus upravo na Aleksandre i njihov doprinos zagrebačkoj povijesti. Kao Maja Bufacchi po očevom prezimenu, naša sugovornica se rodila u Južnoafričkoj republici. Prisjetila se da njena mama, Jasna Jelena Bufacchi, rođena Zagrepčanka, svojoj kćeri nije puno govorila o podrijetlu obitelji zbog straha nakon progonstva koje je obitelj prošla. Nije ih ni naučila hrvatski jezik. Majina mama je preminula od raka 1996. godine, ali prije toga su krenuli začeci pravne bitka koja se odvija i danas.

– Moj djed Branko Aleksander je pokušao vratiti sve što nam je oduzeto. Moja pokojna majka je predvodila proces i uspjela osigurati isplatu za vilu u Tuškancu, gdje je rođena. Moja mama nikad nije doživjela plodove svog napornog rada. Naša prva isplata je napravljena negdje 2002. ili 2003. godine, prisjetila se Maja.

Maja se svojevremeno prezivala Odendaal po mužu, ali su se rastali. Potom je čekala švedsko državljanstvo i kada ga je konačno dobila, ona i njena kćer Celina su promijenili prezime u Aleksander. U Švedskoj je donedavno radila u jednoj osnovnoj školi gdje se brinula o blagovaonici. No, završetkom kolovoza, istekao joj je ugovor. Iako nam navodi da je u svojim šezdesetim godinama i dalje puna energije i volje za radom, otišla je u mirovinu. Po profesiji je hotelijerski i putnički koordinator.

Osim što su već dobili dio imovine natrag, Maja nam je rekla i da je u Hrvatskoj registrirana kao porezni obveznik. No, nezadovoljna je trajanjem sudskog postupka te strahuje i da se s donošenjem odluke odvlači.

– Glede pobjede u našem sporu, sporo napredujemo zbog toga koliko nam je toga oduzeto. Ne samo industrijski posjedi, već i privatne nekretnine i udjele. Naša odvjetnica ima pun popis svega što nam je oduzeto, uključujući i Zagrebačku pivovaru, tvrdi Maja.

Uljara, Zagrebačka pivovara i druge potražnje: ‘Nevjerojatno da upravni postupci traju više od 25 godina’

Odvjetnica obitelji Aleksander, Albina Dlačić, potvrdila nam je da je za povrat imovine ove obitelji doista u tijeku ‘posebni upravni postupak’ pred Uredom za opću upravu i imovinske poslove Grada Zagreba. Sam postupak se vodi prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine te Zakona o općem upravnom postupku. Iako su donesena ‘dva djelomična zahtjeva rješenja’ o kojima nam je sama Maja pričala, Dlačić ističe da se za ostatak Aleksandrove imovine postupak nije pomaknuo dalje od inicijalnog zahtjeva.

– Na predmetu se promijenio cijeli niz ‘voditelja postupka’, a i Gradski ured za opću upravu i imovinske poslove se tijekom rada na postupcima povrata selio nekoliko puta, zajedno sa svim spisima. Mislim da se ne radi o (nažalost) neuobičajenom odugovlačenju ovakvih postupaka. Iako prema našem mišljenju nije riječ o iznimno kompleksnim postupcima, zaista je nevjerojatno da ovi upravni postupci traju već više od 25 godina, ‘raspravljanje’ po pitanju bilo Pivovare bilo Tvornice ulja još uopće ‘nije došlo na red’, objasnila nam je odvjetnica Dlačić dosadašnju i aktualnu situaciju s Aleksandrovom ostavštinom.

Dodatno je pojasnila da se djelomična rješenja odnose na točno određenu imovinu. To ima smisla jer, objašnjava nam, nemaju sve nekretnine jednaki pravni status. Upitana koliko status Tvornice ulja kao zaštićenog kulturnog dobra utječe na postupak, navela je da po njenim znanjima ne bi trebalo igrati ulogu. Radi se samo o zaštićenom objektu zbog njenog povijesnog i kulturnog značaja te se ionako ne vraća sama nekretnina, već njena novčana procijenjena vrijednost. No, sve u svemu, gotovo je nemoguće prognozirati kada bi se odluka o povratu imovine mogla donijeti. Isto tako, naša sugovornica ističe da se ne može predvidjeti ni iznos koji bi Aleksandri mogli očekivati. Zahtjev za povratom imovine se poslao, ali on ovisi o samim vrijednostima dionica i nekretnina koje se tek trebaju ustanoviti kroz vještačenje. Koje još nije krenulo.

S druge strane, Albina navodi da su Maja i ostali članovi obitelji Aleksander već dokazali da su oni doista potomci ove značajne industrijske obitelji. To je vidljivo kroz rodne listove, papire o vlasništvu imovine i drugim arhivskim dokumentima. U postupku, kao jedan od argumenata, Dlačić je priložila i diplomski rad ‘Konzervatorska studija Tvornice ulja u Zagrebu’ koji je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu obranila sada već magistrica povijesti umjetnosti, Iva Neljak. Argumenti su tu, samo se čeka rješenje postupka.

– U cijelosti ćemo poštivati pravne alate i pravna sredstva koji su strankama zajamčena, uz konstantno požurivanje rada navedenog upravnog tijela, te u konačnici osiguranje zaštite strankama kroz poduzimanje pravnih mjera u odnosu na tzv. ‘šutnju uprave’, navela nam je Dlačić upitana o opcijama koje planira koristiti oko postupka koji se od 1997. godine ne miče s početne točke.

Uljara u gradskom vlasništvu: Urušeno kulturno dobro

U međuvremenu, Uljara i dalje stoji u Zagrebu. U katastru je zabilježena kao čestica ‘ 6895/27 k.o. Centar’ u vlasništvu Grada Zagreba.

– Temeljem rješenja Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba od 30. lipnja 2016. i izvoda iz katastarskog plana od 24. lipnja 2016. godine, zabilježuje se da zgrada kotlovnice i strojarnice i zgrada vodovoda Prve hrvatske tvornice ulja d.d. imaju svojstvo preventivno zaštićenog kulturnog dobra, stoji u katastarskim podacima dostupnih na stranici ‘Uređena zemlja’ Državne geodetske uprave.

Možda je Uljara zaštićena kao kulturno dobro, ali ruševina koja trenutno stoji na Branimirovoj 71A daleko je od svog reprezentativnog sjaja koji je nekoć imala. Fotografije ovog zdanja koje je i sama Maja vidjela, slamaju joj srce. Iako zna da Uljara, kao zaštićeno dobro ne može nikad biti u njenom vlasništvu već samo može dobiti novčanu kompenzaciju, svejedno mašta o drukčijem zdanju ove povijesne građevine.

– Svjesna sam i rastužuje me što nećemo dobiti natrag ovu ruševinu. San mi je voditi projekt njene obnove i dodati joj svoj osobni dodir u čast mojeg pradjeda i njegovog brata Šandora koji su sve započeli. To bi bila velika čast za mene, zaključila je Maja.

Dok obitelj Aleksander želi isplatu za oduzete nekretnine, ovih dana svi bruje o uvođenju poreza na nekretnine. Koliko bi iznosio i kako bi njegova provedba, po zamisli Vlade trebala izgledati, pročitajte ovdje