Marijan Haberle: Plodonosni arhitekt koji je posebno osjećao prostor i potrebe ljudi
Marijan Haberle jedan je od plodonosnijih hrvatskih arhitekata. Osvajač mnogih nagrada i priznanja, među kojima su i dvije nagrade za životno djelo, kroz cijelu je svoju karijeru slijedio svoju viziju arhitekture, ovjekovječenu modernističkim pristupom, jednostavnošću, funkcionalnošću, strogom formom i kombiniranjem različitih građevinskih materijala. Među njegova najznačajnija djela svakako spadaju Zagrebački zbor, Zagrebački velesajam, Brodarski institut i koncertna dvorana Vatroslav Lisinski.
Arhitekt Marijan Haberle | Screenshot: Youtube/HRT
Grad čine ljudi, ali i njihove potrebe. One se razlikuju od čovjeka do čovjeka, ali se mogu uklopiti u određene grupe. Osim stanovanja, svaki čovjek u gradu treba imati pristup prostorima za rad, obrazovanje, slobodno vrijeme, religiju, zdravlje i transport. Upravo građevine javne namjene, njihova lokacija, ali i sama arhitektura daju dodanu vrijednost prostoru u kojem ljudi obitavaju. Jedan od hrvatskih arhitekata koji je s posebnom pažnjom promišljao javni prostor, ljudske potrebe i prirodu je Marijan Haberle.
On je rođen 16. svibnja 1908. godine u Zagrebu, u kojem će ostvariti većinu svojih kapitalnih djela, točno na vrijeme da uhvati stvaralački zamah domaće arhitekture dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Nakon srednje škole, upisao je studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1931. diplomirao u klasi još jednog čuvenog arhitekta, Huge Ehrlicha. Potom se zapošljava kod arhitekata Rudolfa Lubynskog i Stjepana Hribara.
No, kako piše Hrvatski biografski leksikon, prva značajnija ostvarenja, poput hotela Ko-op u Ulcinju, crkve svetog Josipa na Trešnjevci, stambene zgrade u Kordunskoj 1 (Kinoteka), stambeno poslovne zgrade Fiat na uglu Savske i Vukovarske ulice, Inženjerskog doma u Pierottijevoj i Željezničarske bolnice na Jordanovcu, danas Klinike za plućne bolesti, radi u suradnji s kolegom Hinkom Bauerom.
Galerija 4 Fotografija
Otvori
Već ovdje je vidljiv njegov modernistički pristup, podređen funkcionalnosti, s laganom i prozračnom konstrukcijom stroge forme koja je otvorena prema okolišu i uklopljena u njega pažljivim pozicioniranjem i izborom materijala. Haberle je do Drugog svjetskog rata, što kod Lubynskog, što kod Helfmana za kojeg je također kratko radio, izveo desetak, a projektirao četrdesetak objekata diljem bivše Jugoslavije, poglavito u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu.
Od ostvarenja vrijedi izdvojiti crkvu svetog Marka Križevčanina, koju je dovršio neposredno prije početka rata. Riječ je o objektu jednostavnog volumena, lišenog ornamentike i podređenog funkcionalnosti. Kombiniranjem armiranog betona, kamena, čeličnih cijevi, drva i stakla stvorio je djelo, kako piše Mapiranje Trešnjevke, u ‘industrijskom štihu internacionalnog stila moderne’.
Ipak, najznačajnije ostvarenje suradnje dvojca Haberle-Bauer je regulacija Zagrebačkog zbora u Savskoj 25 (današnjeg Studentskog centra) iz 1936. godine. Mnogi od tih paviljona, iako nisu djela domaćih arhitekata, danas su spomenici kulture i trebali bi biti pod spomeničkom zaštitom, iako naočigled propadaju. Haberle će se ponovno vratiti na taj projekt i, ovoga puta samostalno, proširiti ga 1949. godine izgradnjom paviljona R, današnjeg Tehničkog muzeja Nikola Tesla. To će biti jedno od prvih važnijih djela u drugoj, poslijeratnoj fazi Haberleova stvaralaštva.
Specijalist za hale i paviljone
Riječ je o zgradi u obliku obrnutog slova L, s dva volumena različite visine. Iako je konstrukcija djelomično armirano-betonska, većina objekta izvedena je u drvu, s kojim je Haberle osobito volio raditi. Ujedno, to je i jedna od posljednjih zgrada javne namjene u Zagrebu u kojoj dominira drvo. Kako to obično biva s velikim projektima u Hrvatskoj, niti ovaj nije do kraja dovršen. Naime, 30-metarski oglasni stup od čeličnih cijevi te montažni čelični pješački most preko Savske nikad nisu izvedeni, piše Večernji list.
Galerija 3 Fotografija
Otvori
Svoj rad na sajamskim prostorima Haberle je nastavio samostalno, pritom ne mijenjajući svoj raniji arhitektonski izričaj, prelaskom Zagrebačkog zbora, odnosno Velesajma, preko Save. Godine 1959. stvorio je regulatornu osnovu za novi sajamski prostor, kojeg su kasnije ispunili arhitekti iz bivše Jugoslavije, ali i cijelog svijeta. Ipak, Haberle ovdje nije ostao kratkih rukava te je projektirao i izveo četiri paviljona (5, 6, 22 i 25), prema online prezentaciji Sonje Leboš o mapiranju Zagrebačkog velesajma.
Paralelno s dovršetkom paviljona R, Haberle započinje još jedan impozantan projekt industrijske baštine. Riječ je o Brodarskom institutu, koji je nekoć bio usred ledine, a danas je u središtu novozagrebačkog naselja Siget. Smješten u zelenoj oazi, satkanoj od različitih oblikovnih uzoraka i biljnog sastava, Haberleov Brodarski institut, dovršen 1955. godine, krasi zgrada u kojoj se nalaze bazeni za ispitivanje modela, duljine 276 i 320 metara, široki 12,5 odnosno šest metara i duboki šest i dva metra te veliki kružni bazen promjera 32 metra u hali natkrivenoj kupolom koju je projektirao inženjer Krunoslav Tonković, kako piše Mapiranje Trešnjevke.
Galerija 10 Fotografija
Otvori
Marijan Haberle svoje poslijeratno djelovanje nije zaustavio samo na paviljonskim i industrijskim strukturama. Kao arhitekt i glavni projektant studija Haberle, a kasnije i biroa Forum projektirao je nekoliko stambenih zgrada u Zagrebu i Zaprešiću, banku i vodotoranj u Sisku, željeznički kolodvor u Slavonskom Brodu, hotel Plitvice, Visoku tehničku školu, odnosno današnji Fakultet strojarstva i brodogradnje, sudjelovao je u gradnji paviljona Grada mladih, a njegovo jedino urbanističko djelo pretežno stambene namjene je naselje obiteljskih kuća Trnovčica na sjeveroistoku zagrebačke Dubrave.
Vrhunsko ostvarenje u centru Zagreba
Ipak, njegovo najznačajnije djelo iz vremena socijalizma je kompleks palače Matice iseljenika i koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Ovaj projekt je, doduše, realizirao u suradnji s Minkom Jurković i Tatjanom Zdvořak. Iako su se oba objekta počela graditi 1958. godine, Matica je izvedena u roku od pet godina, dok je na dovršetak Lisinskog trebalo pričekati sve do 1973. godine. Objekt krasi laka armirano-betonska konstrukcija, staklena fasada, kupola od bakrenog lima, vrlo otvoren drveni interijer, kojeg je arhitekt sam realizirao te visoka razina akustike u obje dvorane. Naravno, opet je riječ o zaštićenom kulturnom dobru.
Haberle je nakon Drugog svjetskog rata projektirao ukupno pedesetak objekata, od kojih nisu svi izvedeni. Za svoj rad dobio je desetak prvih, petnaestak drugih i nekoliko desetaka ostalih radova. Za projektiranje i izgradnju Lisinskog 1974. dobio je nagradu Grada Zagreba, Orden zasluga za narod i nagradu za životno djelo Vladimir Nazor, a pet godina ranije dobio je nagradu za životno djelo Viktor Kovačić. Nositelj je i Ordena reda za izgradnju Zagrebačkog velesajma.
Marijan Haberle je bio šef grupe Arhitektonskog projektnog zavoda u Zagrebu, član mnogih natjecateljskih komisija, uredništva časopisa Arhitektura i komisija za stručna zvanja. Godine 1977. izabran je za izvanrednog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Preminuo je u Rijeci, 20. ožujka 1979. godine.
Njegovi radovi, sabrani u više stotina nacrta, pronađeni su potkraj prošle godine tijekom obnove zgrade u Petrinjskoj 7, gdje je nekoć djelovao biro Forum. Kako piše Udruženje hrvatskih arhitekata, njegove je radove preuzeo Hrvatski državni arhiv. Njegovo ime danas nosi ulica u zagrebačkom naselju Gredice.
