Suhozid: Kako ga napraviti i na što posebno paziti

Suhozid je vrsta zida koja se gradi bez vezivnog sredstva. Iako na prvu djeluje vrlo jednostavan za graditi, početniku zasigurno neće biti. No, pridržavajući se uputa iskusnih majstora iz udruge Dragodid, svačiji suhozid može biti kvalitetan. Donosimo neke od detalja gradnje koji su pomno opisani u priručniku ‘Gradimo u kamenu’ čiji su autori upravo članovi spomenute udruge.

Primjerci suhozida mogu se pronaći na Jadranu, a podizani su najčešće kao ograde među posjedima ili uz potok. Služili su i za ograđivanje prostora u kojem su pasle ovce. Danas mogu primjerice poslužiti za uljepšavanje okućnice i kao ograde gdje je to potrebno. Graditi se može dvostruki ili jednostruki suhozid, ovisno o željama graditelja i namjeni istog.

Dvostruki suhozid najčešća je vrsta zida građenog bez vezivnog sredstva. Kako bi zid bio što ravniji i pravilniji, prije samog početka gradnje potrebno je pomoću kolaca i razvučenog konopa označiti početak i kraj zida, odnosno njegove dimenzije. Visina ovakvih zidova obično iznosi oko 1,4 metara, a baza je visine između 0,7 i 0,9 metara (iznimno od 0,5 metara), ovisno o okolnostima u kojima se gradi.

Dvostruki suhozid – od temelja do vrha

Za mjesto postavljanja temelja potrebno je izabrati tlo ispod kojeg se nalazi živa stijena. Tako zid neće propadati u zemlju, već će biti postojan. Ako se temelji zida postavljaju na čistu zemlju, potrebno je plitko ukopati prvi red što uglastijih kamenih blokova, i to s ravnom stranom prema zemlji da se ne bi dalje sami ukopavali pod težinom zida. Ovakav se zid gradi istovremeno s dva lica, tako da se prostor između dva elementa što bolje napuni ispunom ili škaljom, kako bi zid bio što stabilniji.

Nakon dobro postavljenih temelja, sljedeći sloj ide ravnom stranom prema gore kako bi se težina što pravilnije rasporedila. Iako se prostor između dva postavljena kamena ispunjava sitnijim ili krupnijim kamenjem, važno je da svaki novi postavljeni kamen ima oslonac barem na tri točke. Nakon postavljanja, za provjeru stabilnosti, dovoljno se osloniti punom težinom na kamen, te ukoliko je potrebno, umetnuti manji kamen u blok.

Kao i kod gradnje svakog zida od bilo kojeg materijala, tako i kod gradnje suhozida, važno je izbjegavati veće vertikalne procjepe, kako ne bi stvorili slabe točke koje bi mogle dovesti do urušavanja zida. Osim dobrog uporišta, dobar suhozid ima više sljubljenih površina upotrijebljenog kamena, kao i grubu obrada oba lica zida.

Za dodatno ojačanje strukture upotrebljava se duguljasti kamen, takozvani vežnjak ili krožnjak. Postavlja se poprečno, po mogućnosti cijelom širinom zida. Što je više takvih kamena za ojačavanje, to je suhozid otporniji i dugovječniji. Blaga nagnutost ugrađenog kamena prema unutra pridonijet će rasterećenju sile s gornje strane zida.

Na samom vrhu zida obično se stavljaju nešto veći položeni kameni komadi. Oni onemogućavaju veći prodor vode u samo središte suhozida i svojom težinom stabiliziraju cijelu konstrukciju. U nekim slučajevima zid se učvršćuje i vapnenim mortom. To je u funkcionalnom i estetskom smislu bolje rješenje nego upotreba cementa kao vezivnog sredstva, jer soli u cementu oštećuju kamen i zadržavaju vlagu.

Jednostruki suhozid – teži za gradnju

Jednostruki suhozid nešto je teži za gradnju od dvostrukog. Temelji se na dobro složenim komadima uglavnom neobrađenog kamena. Za dobar zid nužni su veći kameni blokovi koji se ukopaju u zemlju, a koji su što bolje međusobno spojeni. Postoji više tehnika samog zidanja.

Ako je kamen relativno pravilan, prilikom gradnje se plošna strana kamena uvijek postavlja prema gore. Tako se idući kamen može položiti na što ravniju plohu. No često se zida i tako da se nepravilni komadi kamenja uglavljuju u procijepe, jedan između drugoga. Tako se zid dobro poveže bočnim pritiskom ovih uglavljenih komada.

Ovakvi suhozidi u Dalmaciji ne vide se toliko često. Uglavnom su se gradili unutar većih obradivih površina, pogotovo uz masline i smokve. Takav zid propušta zrak tijekom vrućih mjeseci, a zimi štiti od vjetra i priječi prolaz životinjama. Češće se mogu naći na kvarnerskim otocima, pogotovo na Cresu, gdje su korišteni kao glavno sredstvo upravljanja stokom. Tu vještina njihove izrade posebno dolazi do izražaja.

Jednostruki zidovi nešto su podložniji rušenju, ali su zato i puno lakši za održavanje kao i za obnovu. No, pravi primjeri majstorskog rada iznenađuju čvrstoćom i trajnošću. Takva tehnika gradnje omogućuje brzu gradnju i s malo materijala.

O vrsti kamena ovisi kakva će biti struktura zida. Najčešći je lomljeni kamen, različitih veličina, dobiven razbijanjem nešto većih komada stijene. Pritom prilikom razbijanja stijene treba paziti na slojeve i žile u kamenu. Nabava grubog kamena koji je dostatan za izradu ograda, na kršu nikada nije predstavljala problem. Takav kamen uglavnom slobodno leži u okolini ili ga se dobiva čišćenjem poljoprivrednih površina.

Do kvalitetnog kamenja se može doći i kopanjem. U odnosu na kamenje s površine, takvi kameni nisu toliko lomljivi kada ih se obrađuje. Više o gradnji suhozida može se pronaći u priručniku ‘Gradimo u kamenu’ (4. izdanje), Slobodna Dalmacija, 2018., poglavlje ‘Od prvog zida do majstora’, dostupno na www.dragodid.org.