Vjerovali ili ne, stari Rimljani imali su podno grijanje, a nalazište je na Brijunima

Brijuni su jedan od najposjećenijih nacionalnih parkova u Hrvatskoj, a za vrijeme posjeta istom, naša redakcija imala je prilike vidjeti i bogatu arheološku baštinu ovog zanimljivog otočja. Povijest života na Brijunima, pokazala su istraživanja, sežu do šest tisuća godina unazad. Od raznih lokaliteta i arheoloških objekata koji su ondje pronađeni, brojna su rimska nalazišta, a vrlo je zanimljivo da je na Brijunima i nalazište najstarijeg sistema grijanja. U uvali Verige, ostaci hipokausta, prastarog sustava podnog, točnije centralnog grijanja su pronađeni na samom početku 20. stoljeća.

Po pitanju pojedinih izuma, stari Rimljani su bili iznimno napredni te je danas dobro poznato da koristimo njihova ‘otkrića’ ili pak, kako je u brojnim situacijama slučaj, izume koje su preuzeli od drugih kultura pa ih prisvojili i razvili. Jedan takav sustav je podno grijanje.

Podno, ili pak centralno grijanje, budući da nije bilo isključivo ispod poda, već je prolazilo i zidovima, nije izvorno rimski izum, a potječe iz razdoblja otprije više od 2.000 godina. Prvi primitivni hipokaust, pronađen je u palači Kralja Arzawe, oko 1.300 godina prije Krista. Kako smo pisali, Rimljani su preuzeli ovaj novitet građevine i ‘okrenuli’ ga u svoju korist. Ostaci takvog sustava nađeni su i na jednom od naših najpoznatijih otočja – na Brijunima.

Sustav grijanja

Hipokaust je rimski sustav grijanja koji se koristio za grijanje kuća, termi i drugih zgrada, kako privatnih, tako i javnih. Dodatno se može objasniti kao sistem koji uz pomoć cirkuliranja toplog zraka podno poda i u zidovima grije prostore. Sustav stoga nije potpuno ispravno opisati kao podno već prije kao centralno grijanje.

Na najvećem otoku Brijuna, dijelovi hipokaustičnog sustava grijanja pronađeni su u dijelu termi u rimskoj uvali Verige. Za nalazište je prije svega zaslužan A. Gnirs, koji je na lokalitetima Brijuna provodio arheološka istraživanja koja su potrajala od 1902. do 1914.

– Grijanje je funkcioniralo tako što je vrući zrak iz ložišta cirkulirao između keramičkih stupića na kojima je bio postavljen pod. Vrući zrak također je prolazio kroz keramičke cijevi ugrađene u zidove i dizao se do otvora na krovu. Na taj način prostorije su bile tople i zaštićene od dima iz peći. Ovakav sustav grijanja bio je posebno učinkovit u termama, kupalištima gdje je bilo potrebno dobro zagrijati prostorije. Voda u kaldariju, prostoriji s toplom vodom, trebala je doseći temperaturu i do 40°C, opisali su sustav iz NP Brijuni.

Uvala Verige

Zahvati na Brijunima provodili su se i kasnije, kako u uvali Verige, tako i u zaljevu Madona, u luci Brijuni, a i na ostalim dijelovima otočja. Izvodila su se i u 1930-tima, te krajem 1970-ih i u 1980-ima, te su na istraživanjima sudjelovali razni arheolozi. No, govori li se o ‘podnom’ odnosno ‘centralnom grijanju’, Gnirs je taj sustav, kako je rečeno, prepoznao u uvali spomenutoj Verige.

Ondje se, pisala je V. Begović Dvoržak, nalazio rezidencijalni kompleks, koji je bio smješten neposredno uz obalu, a prostirao se na tri brežuljka, koji su bili podijeljeni livadama. Ovaj kompleks bio je izgrađen kao spoj dva osnovna tipa vila, peristilne i vile s portikom, a za onu koja je bila izgrađena prva od tri, bilo je poznato kako je imala i vinski podrum te preše za tještenje grožđa.

Objekt je bio dograđen u 1. stoljeću, a prije svega su mu bile dodani rezidencijalni prostori te druge komponente, koje su podigle cjelokupni standard građevine. U tri faze moguće je podijeliti razdoblja u kojima je, dobivajući nove i naprednije sadržaje, poput hramova, palestre, u kojoj su se odvijali boks i hrvanje, te terme, povećavao nivo njenog luksuza.

Ložišta za zagrijavanje vode

U ovom kompleksu, naime, istočno od portika, pronađene su bačvasto presvođene prostorije koje su sačuvane iznad mora samo u svojim gornjim dijelovima, dok su donji zatrpani. Riječ je o nalazištima bačvastih svodova koji su izvedeni u klinasto klesanom kamenu u mortu, a u istim prostorijama nađeni su kotlovi i ložišta za zagrijavanje vode.

Upravo ti kotlovi, danas je poznato, služili su termalnim bazenima u nivou poviše njih, kao i kanali koji su vozili prema hipokaustu. Dok danas njegovi ostaci nisu vidljivi, osim vidine u podu i zidanog istaka na koji su bile naslagane ploče suspenzure, nekadašnji hipokaust u uvali je prvi zamijetio i u godišnjem izvještaju svojih arheoloških istraživanja provedenih 1902. opisao A. Gnirs.

– Hipokaust se sastoji od stupica od opeke dimenzija 17 x 17 x 17 cm koji su postavljeni na
podložne ploče od opeka dimenzije 28,5 x 28,5 x 7 cm. Na glavi stupica su ploče dimenzija 19 x 19 x 8 cm na kojima leži suspenzura sastavljena od jakih ploča opeka dimenzija 60 x 60 x 6,2 cm, sastavljene tako da se po četiri ploče sastaju najednom stupicu. Na suspenzurije sloj koji se sastoji od vapna, mljevene opeke i pijeska što čini podlogu mozaika od bijelih klinova vapnenca. Nema bordure ili umetnutog ornamenta. Žbuka na zidovima tepidarija sastoji se od dva sloja grube žbuke i jednog slojafine žbuke na kojoj je bojani sloj, naveo je, opisujući dva sa vremenskim odmakom bojana sloja.

Nadalje, prema opisu, prvi bojani sloj pompejsko je crvena boja obojala ‘al fresco’ te nije zapaženo bojanja sokla ili podjela ploha. Drugi obojan sloj, primijetio je Gnirs, kasnije je premazan preko prvog, a premaz je bio novi, crno obojan sloj, na kojem dijagonalne žute pruge čine uzorak romba do visine sokla 50 centimetara. Nađen je i fragment korintskog pilaster kapitela, stajalo je u Gnirsovim zapažanjima.

Više o suhozidu koji je građevinarsko nasljeđe davne povijesti Mediterana pročitajte ovdje.