Kosi toranj počeo se uspravljati nakon 900 godina: Stručnjaci pronašli rješenje
Toranj u Pisi poznata je građevina koju dolaze posjetiti turisti iz svih dijelova svijeta. Nije poznata zbog arhitektonske ili građevinske veličanstvenosti, nego baš obrnuto. Poznata je po tome što jedna strana tornja tone i zbog toga je cijeli toranj nagnut na stranu.
Toranj u Pisi | Unsplash
Svaki turist koji posjeti Italiju volio bi obići i Toranj u Pisi. Fotografiranje s tornjem da izgleda kao da ga se rukama drži od pada postao je svjetski trend. Toranj tone već gotovo tisuću godina, a brojni arhitekti i građevinari pokušali su pronaći rješenje za njegov nagib. Od svih rješenja, samo je jedno donekle spriječilo naglo naginjanje k južnoj strani, piše The Balance SMB.
Početak izgradnje
Izgradnja Tornja u Pisi počela je 1173. godine. Prvo su izgrađena dva kata, a toranj se počeo naginjati kada je izgrađen treći 1178. godine. Tadašnji arhitekti primijetili su da nešto nije u redu i pokušali spriječiti naginjanje. Došli su do zaključka da je tlo gradilišta premekano i da ne može držati tako tešku građevinu.
Radovi na tornju prekinuti su na čak stotinu godina zbog rata između Pise i Firence. Ponovno su počeli 1272. godine i podignuta su još četiri kata na originalna tri. Tada je naginjanje cijelog tornja postalo još intenzivnije. Četrnaest godina kasnije, radovi su opet prekinuti jer je grad osvojila Genova. Toranj je konačno dovršen 1370. godine s finalnih osam katova i visinom od 61 metra.
Sve očitiji problem
U bližoj prošlosti stručnjaci su bili podijeljeni oko dvije teorije zašto se toranj naginje. Prva je da je to namjerno projektirano od starih talijanskih arhitekata u 1173. godini, a druga je da je tlo jednostavno nepogodno za izgradnju tolike građevine. Posljednji testovi potvrdili su drugu teoriju. Naginjanje tornja počelo je nakon izgradnje vertikalne građevine.
Temelji tornja uglavnom su napravljeni od mramora i vapna. Nalazili su se u okrugloj rupi dubokoj samo metar i pol, na tlu od gline, pijeska i školjaka. Naginjanje je reakcija ovog slabog tla na veliku težinu tornja. Tlo od mješavine gline, pijeska i školjaka lakše se kompresira na južnoj strani tornja, a na sjevernoj je puno čvršća, zbog čega je samo jedna strana počela tonuti. Nakon nekog vremena stvari su se pogoršale. Toranj je prestao tonuti, ali se počeo rotirati oko svoje osi.
Toranj u Pisi | Unsplash
Nekoliko bezuspješnih i jedno uspješno rješenje
Dva rizika natjerala su arhitekte i građevinare da smisle rješenje. Prvi rizik bio je od urušavanja tornja zbog slabih i krhkih zidova koji ne mogu podnijeti takve statičke promjene. Drugi rizik bio je od urušavanja tornja zbog raspadanja tla oko temelja.
Prvo rješenje kojim su pokušali spriječiti daljnje rotiranje tornja bilo je u 20. stoljeću kada su arhitekti dodali 660 tona težine na višu stranu. No, bezuspješno. U devedesetim godinama prošloga stoljeća pokušali su umetnuti čelične kablove u tlo i konstantno ga smrzavati ne bi li mu povećali čvrstoću. Od toga je toranj ponovno počeo tonuti i to jače nego prije.
Posljednje rješenje bilo je iskopati glineni i pješčani dio tla ispod tornja, toranj bi se malo spustio i izgubio na visini, ali tlo ispod njega bilo bi puno stabilnije. Nakon iskopavanja tog dijela tla, viši dio tornja se postepeno spustio i nagnuće se smanjilo. Ovom metodom stručnjaci su smanjili kut nagiba za 50,8 centimetara. Toranj u Pisi danas je nagnut pod kutom kao što je bio 1838. godine, a vrh tornja je odmaknut za gotovo četiri metra od pravog kuta. Nagib se mjeri jednom godišnje i potvrđeno je kako se sjeverna strana tornja polako izjednačava s južnom.
