20.000 kubika vode završilo u građevinskoj jami: Je li Split gradio preko prirodnog toka vode?

Geotehnika se često promatra kroz temeljenje, potporne konstrukcije, stabilnost pokosa i ponašanje tla ili stijene. No, jedan od njezinih možda najvažnijih zadataka jest prepoznati rizik prije nego što se on pretvori u problem na gradilištu ili u cijelom urbanom prostoru.

Na to je nakon velikih oborina u Splitu upozorio prof. Goran Vlastelica, koji je na svom LinkedIn profilu objavio zanimljiv osvrt na situaciju na Mejašima. U središtu priče nalazi se građevinska jama uz Vukovarsku ulicu, prirodni tok vode koji je gradnjom presječen te pitanje koje nadilazi jednu parcelu - koliko uopće pri urbanizaciji uzimamo u obzir ono što je teren radio stoljećima prije nas?

'Jedan od ključnih zadataka graditeljstva je upravljanje rizicima'

Vlastelica na početku podsjeća da se graditeljstvo najčešće veže uz zgrade, strojeve, materijale i razvoj grada, ali da se iza svega toga nalazi još jedna ključna obveza.

- Jedan od njegovih ključnih zadataka je i upravljanje rizicima. Pri gradnji trebamo minimizirati rizik za sve sudionike, a istodobno projektirati i izgraditi racionalnu i sigurnu građevinu za cijeli vijek njezina korištenja. Isto vrijedi i za urbani prostor u cjelini, napisao je.

Gradilište puno vode, Split | Foto: LinkedIn, Goran Vlastelica, Canva

Radimo li to doista?

Splitski poluotok formiran je prirodnim procesima koji su trajali milijunima godina. Voda je oblikovala udoline, korita i mjesta na kojima se prirodno zadržava, a jedan od poznatijih primjera takvog prostora je područje Poljuda.

Problem nastaje kada se u nekoliko desetljeća izgrađenog grada pokušava promijeniti teren koji su prirodni procesi oblikovali tisućama i milijunima godina. Vlastelica posebno izdvaja dio Vukovarske ulice na Mejašima, lokaciju koja se nakon velikih oborina ponovno našla u javnosti.

Kako objašnjava, iza prometnice nalazi se potporni zid s procjednicama koje su tijekom oborina bile u punoj funkciji. Sama Vukovarska u tom je dijelu, pojednostavljeno rečeno, nasip postavljen poprečno na prirodni smjer otjecanja vode.

Ispod nje se istodobno izvodi iskop građevinske jame.

Ispod Vukovarske ulice iskapa se građevinska jama koja je presjekla kanalizirani i natkriveni bujični tok na logičnoj trasi po prijašnjoj morfologiji terena, ali je tijekom iskopa bio suh. Do jučer, napisao je Vlastelica.

U trenutku velikih oborina situacija se potpuno promijenila.

- I odjednom je ono što je izgledalo kao nevažan element prostora ponovno postalo ono što je uvijek bilo, put kojim voda treba teći, istaknuo je.

Gradilište puno vode, Split | Foto: LinkedIn, Goran Vlastelica, Canva

Što kada se rizik više ne zaustavlja na parceli?

Upravo tu priča prestaje biti samo pitanje jedne građevinske jame ili jednog investitora. Prema Vlastelici, ekstremne oborine jesu izvanredan događaj, ali nisu nešto što se ne može očekivati. Problem nastaje kada se godinama zanemaruju signali koje teren i raniji događaji ostavljaju.

- Što kada se taj ekstrem ostvari? Što kad ne riskiramo samo 20.000 kubika vode u potopljenoj građevinskoj jami? Što kada voda počne ugrožavati ljude, okolne građevine, prometnu i komunalnu infrastrukturu? Tko tada preuzima odgovornost?, pita.

Tu, kaže, više nije dovoljno razmatrati samo pitanje je li pojedinačna građevinska jama pravilno projektirana. Radi se o tome je li cijeli prostor sagledan kao povezan sustav.

- Ekstremni događaj ne poznaje katastarske ni vlasničke granice. Voda ne zna gdje završava građevinska čestica. Ona samo traži svoj put prema moru, napisao je.

I samo ime mjesta ostavilo je upozorenje

Posebno zanimljiv detalj cijele priče krije se u nazivu područja. Lokacija se nalazi na Dragovodama, splitskom toponimu koji se spominje stoljećima. Vlastelica upravo u imenu vidi svojevrsnu poruku koju su prethodne generacije ostavile onima koji su poslije mijenjali prostor.

Naziv, kako navodi, upućuje na dragu, odnosno udolinu, i vodu. Površina je u međuvremenu urbanizirana, izgrađene su ceste, zgrade i druga infrastruktura, ali prirodna logika terena nije zbog toga nestala.

- Mi smo u međuvremenu preoblikovali površinu, ali ime je ostalo. Jer priroda ne zaboravlja. Samo smo mi zaboravili čitati poruke naših predaka, zaključio je Vlastelica.