Sve što niste znali o baterijskome boomu, vodiku kao energetskom svetom gralu i izazovima s plastikom

Energetska transformacija jedan je od možda najtežih, a ujedno i najvažnijih zadataka s kojim se čovječanstvo ikada suočilo. Stručnjaci su jednoglasni u stavu da ponestaje vremena i da se ovaj zadatak može riješiti samo zajedničkim globalnim naporom. Akademski direktor MBA programa za energetski menadžment pri WU Executive Academy, Jonas Puck, otkriva najčešće mitove o ovoj temi i objašnjava manje poznate činjenice u području koje će oblikovati budućnost planeta.

Danas je Svjetski dan zaštite okoliša u povodu kojega akademski direktor MBA programa za energetski menadžment pri WU Executive Academy, Jonas Puck, govori o manje poznatim činjenicama vezanim uz ulaganja u energetsku tranziciju.

Također, tu je i sve što do sada možda niste znali o  baterijskome boomu i e-mobilnosti, utjecaju digitalizacije na potrošnju energije, vodiku kao novom energetskom svetom gralu i stvarnim izazovima s plastikom.

Isplati li se ulagati u energetsku tranziciju?

Energetska tranzicija neće biti moguća bez velikih ulaganja i iako istraživanja pokazuju sve veći interes investitora, u mnogim energetskim segmentima šanse za ostvarivanje stvarnog povrata ulaganja ne ispunjavaju očekivanja. Naime, specifičnost je energetskog sektora što u većini zemalja cijene energije kontrolira vlada kako bi osigurala da si i kućanstva s niskim prihodima mogu priuštiti energiju, što je preduvjet za pravednu tranziciju.

Iz tržišne perspektive regulirane cijene često su preniske, čineći ulaganja u ovo područje jedva isplativim. U budućnosti će se trebati postići ravnoteža između ciljeva društvene odgovornosti i komercijalne privlačnosti za investitore.

Nuklearna energija, koji su točno argumenti protiv?

Nuklearnu energiju mnogi smatraju ‘zelenom’. No to baš i nije u potpunosti točno. Naime, iako proizvodnja i korištenje ove energije doista imaju minimalan ugljični otisak, pravi je izazov skladištenje nuklearnog otpada koje, ovisno o sastavu, ostaje radioaktivno u rasponu od nekoliko desetljeća do nekoliko milijuna godina.

Također, nuklearna energija nije 100 % sigurna – to dokazuju incidenti u Černobilu i Fukušimi. Ipak, najveći problem s nuklearnom energijom nije vjerojatnost incidenta, već potencijalne posljedice ukoliko se takav incident dogodi. Hoće li nuklearna energija služiti kao korisna prijelazna tehnologija dok još uvijek razvijamo obnovljive izvore energije na koje se možemo potpuno osloniti, zapravo ovisi o tome kako tumačimo rizike korištenja ove vrste energije.

Što je baterijski boom, ima li lošu stranu?

Za uspješan prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije moramo pronaći učinkovitije načine za njezinu pohranu jer vjetroelektrane proizvode energiju samo kada ima dovoljno vjetra, a bez sunčeve svjetlosti nema energije iz fotonaponskih ćelija. Zato su litijske baterije trenutno u središtu pažnje.

No, litij je rijedak i teško dostupan metal čija je distribucija u svijetu vrlo neujednačena, pri čemu svjetskom proizvodnjom dominira Kina, s više od 60 % udjela. Ako litij postane ‘nafta’ 21. stoljeća, to će uvelike utjecati na globalne geopolitičke strukture moći.

Također, ovdje treba spomenuti i euforiju oko e-mobilnosti. Iako vožnja električnim vozilima ne uzrokuje emisije CO2, ona nisu tako ‘zelena’ kao što se možda misli. Naime, sirovine potrebne za njihove baterije i sam proizvodni proces uzrokuju ogromne emisije. Štoviše, ugljični otisak električnog vozila ovisi o izvoru električne energije kojom se napaja. Također, način na koji se takav automobili i njegove baterije zbrinjavaju nakon isteka životnog vijeka igra veliku ulogu, a mehanizmi reciklaže daleko su od idealnih.

Kružna ekonomija – mogućnost ili utopija?

Kružna ekonomija u kojoj se svi resursi ubačeni u sustav mogu ponovno iskoristiti san je svakog ekonomista. Međutim, znanstvenici se slažu da ova ideja krši barem jedan zakon termodinamike i nije ju moguće neprekidno realizirati.

Kao bolje rješenje koje bi znatno pridonijelo ostvarivanju društva bez ugljičnog otiska i uspjehu energetske tranzicije navode oblikovanje proizvodnje i potrošnje na način da se postojeći materijali i proizvodi dijele, iznajmljuju, ponovno koriste, popravljaju, prerađuju i recikliraju što je duže moguće.

Je li digitalizacija zbilja odgovor?

Nažalost, digitalne inovacije ne dovode do smanjenja potrošnje energije. Primjerice, istraživanje Morgana Stanleya pokazuje da rudarenje Bitcoina troši količinu električne energije usporedivu s godišnjom potrošnjom Nizozemske. Odnosno čak 0,5 % svjetske potrošnje.

Razvoj umjetne inteligencije je pak potaknuo eksponencijalni rast potražnje za računalima što ide ruku pod ruku s većom potrebom za rijetkim metalima koji se koriste u proizvodnji hardvera. Rast digitalizacije nije neograničen jer su ograničeni resursi koji ju podržavaju.

Predstavlja li vodik budućnost?

Vodik mnogi smatraju obećavajućim izvorom energije, posebno u sektorima koji se teško dekarboniziraju, kao što su dijelovi kemijske industrije i proizvodnja čelika. Međutim, zanemaruje se da su skladištenje i transport vodika skupi i zahtijevaju složenu tehnologiju kao i činjenica da njegova proizvodnja troši znatnu količinu energije.

Ipak, vodik značajno doprinosi smanjenju emisija u energetski intenzivnim procesima. Treba naglasiti da je samo zeleni vodik, koji se proizvodi iz obnovljivih izvora, uistinu bez emisija. Sivi se vodik proizvodi reformiranjem prirodnog plina – procesom tijekom kojeg se emitira CO2. Stručnjaci su podijeljeni oko toga hoće li vodik biti ključni faktor u energetskoj tranziciji – dok ga neki smatraju svetim gralom, drugi ga vide kao prolaznu modu koju će uskoro zamijeniti druge tehnologije.

Je li je energija iz oceana rješenje?

Energija dobivena iz oceana i mora mogla bi značajno doprinijeti energetskoj tranziciji; s obzirom na ogromni energetski potencijal vode, jasno je da konverteri valova, konverteri oceanske toplinske energije i plimne elektrane imaju potencijal za održivu proizvodnju električne energije. No, te su tehnologije još uvijek u povojima, a brojna pitanja poput utjecaja postrojenja na floru i faunu ili lokalno stanovništvo tek treba riješiti.

Što ćemo s plastikom?

Plastika uzrokuje onečišćenje stakleničkim plinovima tijekom cijelog svog životnog ciklusa. Ponovna upotreba i reciklaža plastike teoretski bi mogla smanjiti onečišćenje, ali učinci su još uvijek prilično ograničeni. Činjenica da se standardi i pristupi rukovanju korištenom plastikom jako razlikuju diljem svijeta samo pogoršava situaciju.

Dok EU zemlje recikliraju u prosjeku nešto više od 42 % svog plastičnog otpada, taj broj je u SAD-u samo 9 %. Zemlje u Africi i Aziji još su gore jer imaju malo ili nimalo infrastrukture za upravljanje svojim otpadom.

Globalne strategije

Među zemljama postoji velik nesrazmjer kada je riječ o regulativama dozvoljene količine ispuštanja tvorničkih emisija. Posljedica je stvaranje neke vrste oaza za velike kompanije koje svoje tvornice sele u zemlje u kojima propisi nisu tako strogi te se ne događa prava regulacija emisija koja je važna na globalnoj razini.

Na razini pojedinca, ozbiljan doprinos moguć je manjim bacanjem hrane (trećina ukupne proizvodnje se baca!) i smanjenjem grijanja zimi za 2°C. Ključnu ulogu u promjenama imaju obrazovanje i neovisni mediji kako bi, posebno mlade, naučili kako saznati točnu i istinitu informaciju i prepoznati populizam. Promjene će stići samo uz globalne napore i koordinirane zajedničke korake, ali i kad svaki pojedinac shvati da ima značajnu ulogu u zaštiti klime i našeg planeta.

Zeleni gradovi

Urbanizacija je i prilika i prijetnja za zaštitu klime. Iako gradovi uzrokuju najviše emisija, mogu biti pioniri promjena potrebnih za energetsku tranziciju. Stoga je važno graditi tzv. zelene zgrade i učinkovit javni prijevoz.

Čak 17 milijuna eura dobilo je 79 zelenih projekata u Hrvatskoj, doznajte ovdje tko su nositelji.