Crkva koja se četiri puta gradila: Aljmaško svetište između Dunava, razaranja i suvremene arhitekture

Na obali Dunava, u Aljmašu, stoji crkva koju je teško zamijeniti s bilo kojom drugom u Hrvatskoj. Njezina visoka, srebrnasta forma izrasta iz naselja poput suvremenog znaka u krajoliku, ali iza neobičnog pročelja krije se priča mnogo starija od današnje građevine. Na istome su se mjestu crkve gradile, gorjele i rušile, a zatim ponovno podizale, pa je povijest Svetišta Gospe od Utočišta istodobno i povijest upornog vraćanja.

Današnja crkva zato nije tek zamjena za građevinu razorenu u Domovinskom ratu, već i arhitektonski odgovor na višestoljetno trajanje jednog od najvažnijih marijanskih svetišta istočne Hrvatske. Osječko-baranjska županija upravo ga tako i određuje, kao najznačajnije marijansko svetište u Županiji i jedno od najznačajnijih u Hrvatskoj.

Kip koji je tražio utočište

Povijest svetišta kakvo danas poznajemo počinje 1704. godine, kada su isusovci u Aljmaš prenijeli Gospin kip iz baranjskog Laškog, današnjeg Luga, sklanjajući ga pred vjerskim sukobima s kalvinistima. Upravo je taj događaj mjestu dao njegovo buduće značenje, ali i ime Gospe od Utočišta jer je kip u Aljmašu doslovno pronašao svoje utočište.

Prva građevina u koju je smješten bila je vrlo skromna crkva od šiblja, blata i trske, no već 1708. započela je gradnja veće crkve, koju je 1715. posvetio đakovački biskup Đuro Patačić. Aljmaš je postupno prerastao lokalne okvire, a 1726. isusovci su na obližnjem brežuljku podigli Kalvariju za pobožnost Križnog puta. Godine 1807. mjesto je ponovno dobilo status župe, nakon čega su se hodočašća i vjerski život nastavili razvijati.

Svetište Gospe od Utočišta | foto: screen shot you tube, ilustracija

Požar uništio crkvu, ali ne i svetište

Prva velika povijesna prekretnica dogodila se 1846. godine, kada je veliki požar zahvatio Aljmaš i progutao crkvu zajedno s Gospinim kipom. Preživjela je kopija kipa, odnosno Gospina slika, koja je prenesena u udolinu udaljenu oko kilometar od svetišta, gdje je uz izvor podignuta kapelica poznata kao Gospa pod lipom.

Već 1847. počela je gradnja treće crkve na istome mjestu, a još nedovršenu građevinu 1852. posvetio je đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer. Pet godina poslije Strossmayer je svetištu darovao novi Gospin kip izrađen u Beču, upravo onaj koji je postao jedan od najvažnijih simbola Aljmaša.

Ratno rušenje i obnova

Tijekom Domovinskog rata Aljmaš je okupiran, stanovništvo je prognano, a crkva je u ratnim razaranjima 1991. godine teško pogođena i naposljetku gotovo potpuno uništena. Hrvatska enciklopedija navodi da je mjesna crkva, koja je bila spomenik kulture, potpuno razorena tijekom agresije 1991.–1993. godine.

U ruševinama je 1992. pronađen oštećeni Gospin kip iz 1857. godine, koji je prenesen u Osijek i restauriran, da bi se 1998. zajedno s povratkom prognanih Aljmašana vratio u mjesto. Taj je povratak imao značenje koje je nadilazilo obnovu sakralnog inventara. Kip je postao simbol kontinuiteta zajednice čija je crkva nestala, ali svetište nije.

Upravo se zbog toga pred arhitektima nove crkve našao neuobičajen zadatak. Nisu trebali samo projektirati novu zgradu, nego pronaći suvremeni arhitektonski jezik za mjesto opterećeno snažnim povijesnim sjećanjem.

Svetište Gospe od Utočišta | foto: screen shot you tube, ilustracija

Arhitektonski trojac

Nakon povratka stanovništva pokrenute su pripreme za novu gradnju, a na arhitektonskom natječaju prihvaćen je projekt zagrebačkih arhitekata Maje Furlan-Zimmermann, Ive Gajšak i Mirka Buvinića. Informativna katolička agencija (IKA) je 2001. izvijestila da je njihov idejni nacrt osvojio prvu nagradu te da je projekt bio zamišljen u etapama.

Najprije je išla gradnja same crkve, a zatim pratećih sadržaja za hodočasnike i uređenje okoliša. Gradnja nove, četvrte crkve u povijesti svetišta počela je 2001. godine, a građevina je posvećena 1. kolovoza 2004., u godini obilježavanja tri stoljeća aljmaškog svetišta.

Sakralna arhitektura kao simbol

Današnja crkva izdvaja se snažnim vertikalnim volumenom i metalnom vanjskom ovojnicom, zbog čega je njezina silueta koja podsjeća na jedro prepoznatljiva već pri ulasku u Aljmaš. Za razliku od tradicionalne slike slavonske crkve sa zvonikom i historicističkim pročeljem, ovdje arhitekti koriste čistu, gotovo skulpturalnu formu, čime sakralna građevina postaje orijentir u prostoru.

U unutrašnjosti se arhitektonska cjelina nadopunjuje suvremenom sakralnom umjetnošću. Oltarnu palu Marijanski triptih u tehnici vitraja te tri mozaika izradio je akademski slikar Vladimir Meglić. Motivi Navještenja, Pohoda Marije Elizabeti, Isusova rođenja, Male i Velike Gospe povezuju modernu arhitekturu s dugom marijanskom tradicijom mjesta. Svakako treba istaknuti kako posebno mjesto u crkvi i dalje pripada zavjetnom Gospinu kipu, čime se u istoj građevini susreću 19. i 21. stoljeće.

Svetište Gospe od Utočišta | foto: screen shot you tube, ilustracija

Više od zgrade

Obnova Aljmaša nije završila podizanjem crkvenih zidova, jer je projekt od početka zamišljen kao uređenje šireg hodočasničkog prostora. Osječko-baranjska županija navodi da je 2006. na brdu Kalvarija uređena 480 metara duga staza Križnog puta s 14 velikih hrastovih križeva i pripadajućim kamenim pločama.

Tijekom 2007. dovršene su druga i treća faza kompleksa, uključujući hodočasnički plato, ispovjedaonice, kapelicu, dvoranu, prostor za hodočasnike, suvenirnicu i druge sadržaje. Nastala je arhitektonska cjelina koja mora odgovoriti na dvije vrlo različite potrebe: intimnu molitvu pojedinca i prihvat desetaka tisuća ljudi tijekom velikih hodočašća.

Upravo ta kombinacija sakralnog prostora, krajolika, Kalvarije i infrastrukture za hodočasnike daje svetištu šire urbanističko i arhitektonsko značenje. Crkva tako više nije izolirani objekt, nego središnja točka prostora koji povezuje naselje, dunavski krajolik i višestoljetnu hodočasničku tradiciju.

Svetište Gospe od Utočišta | foto: screen shot you tube, ilustracija