Od najistočnijeg i najzapadnijeg kvarta do centra: Napravili smo test zagrebačke prometne infrastrukture

Stara željeznička stanica uz prugu koja je presijekla današnju Strojarsku, odnosno Željezničku cestu 'na pola' Sesvetskim Kraljevcem prolazi od 1870. godine. Nekada je bila znak napretka, a danas je vlak glavno prijevozno sredstvo od tog krajnje istočnog dijela Zagreba prema centru, i nazad. Uvjerili smo se u to i sami jer smo za samo 15 minuta u jutarnjim satima doputovali ovdje sa stanice Maksimir.

Vlak nam je u odnosu na najavu na Google Mapsu i informacije na stranici Hrvatskih željeznica kasnio koju minutu, ali s posebnim regulacijama zbog radova na pruzi u smjeru Dugog Sela kašnjenje i nije bilo značajno. Poslije ulaska u naše prijevozno sredstvo u jednom dijelu grada u 10 sati i 3 minute, u 10:20 zakoračili smo na tlo odredišta u Sesvetskom Kraljevcu. 

S druge strane, i put do najzapadnijeg zagrebačkog kvarta - Podsuseda, koji je do 1950. godine bio samostalno gradsko naselje, sve dok nije pripojen Zagrebu, trajao je jednako, odnosno 15 minuta. Vlak je krenuo u 8 sati i 54 minute, a stigao u 9 sati i 9 minuta.

No, postoji razlog za takvo vrijeme putovanja. Do Podsuseda smo putovali vlakom s Glavnog kolodvora, dok smo prema Sesvetskom Kraljevcu krenuli sa stanice Maksimir. Ipak, kao što smo rekli u uvodu, najvažniji je bio povratak, odnosno koliko je vremena potrebno da se iz rubnih zagrebačkih naselja stigne do centra grada. Bio je to test prometne infrastrukture na dvije strane glavnog grada koji godinama željeno čeka decentralizaciju javnih sustava koncentiranih u centru.

Znakovi prometne prošlosti

U Sesvetskom Kraljevcu, ipred nas, južno od pruge, bila je stara zgrada kolodvora, s praga 19. i 20. stoljeća. S druge strane, sjeverno od pruge, ugledali smo veliko parkiralište na kojemu nije bilo previše slobodnih mjesta te kultnu kuću nekadašnje gostione. 

Unatoč tome što se vlakom i dalje uvelike putuje, gostionica nije izdržala zub vremena, već je zatvorena, razbijenih prozora i obrasla bršljanom ili nekom drugom biljkom koja s godinama 'napada' zaboravljene građevine. Odmah iza te kuće su i dvije stare staje - danas nekorištene, a daju dojam da se ovdje mirniji seoski život ipak zadržao dulje nego što je slučaj u Trnju ili na Trešnjevki, nekadašnjim zagrebačkim periferijama.

U Podsusedu nas je dočekalo uobičajeno željezničko stajalište s prozirnom nadstrešnicom i natpisom 'Podsused'. Neposredno uz prugu proteže se Aleja Bologne, važna prometnica koja je 1970-ih godina znatno rasteretila promet i omogućila da naselje prometno 'prodiše'. Ondje se nalazi i veliki, danas prilično zapušten pothodnik koji vodi prema centru Podsuseda, ali i prema legendarnom Podsusedskom mostu, koji bi uskoro trebao biti obnovljen i zasjati u novom ruhu. U neposrednoj blizini mosta nalazi se i kameni obelisk koji je obilježavao otvorenje nekadašnje autoceste Bratstva i jedinstva.

Na stajalištima su nas čekali i naši sugovornici, na istoku Dražen, a na zapadu Ivana. S njima smo krenuli u pustolovinu.

Dražen Piršić bio nam je sugovornik i vodič | foto: bauštela.hr

Podsused, sugovornica Ivana | Foto: baustela.hr

Glavna ulica na istoku

U Sesvetskom Kraljevcu našli smo se s Draženom Piršićem koji ondje stanuje oduvijek i svoj kvart ni za što ne bi mijenjao. Ulicom Bedema ljubavi, jednom od najstarijih, odvezli smo se do centra prepoznatljivog po nekadašnjoj Kaptolskoj kuriji.

- Ta je glavna ulica u povijesti Kraljevca zapravo od njegova nastanka, a u različitim vremenskim periodima zvala se drugačije. Ali njezin smjer i zavoji ostali su gotovo identični. Osim što je krajem 19. stoljeća razdvojena na sjeverni i južni dio. Pruga je prepolovila cestu, priča Piršić koji inače zna puno o razvoju svog 'kraja'.

Zaljubljenik je u tradicijsku gradnju koje u Sesvetskom Kraljevcu uistinu ima podosta. No, uz stare drvene kuće, kuriju u samom centru i još neke 'izvorne' građevine koje su obilježile početke razvitka ovog dijela grada, zanimljiv je i red kuća uz glavnu ulicu - odmah preko puta kurije. Od Piršića doznajemo da ih je nekada gradila Seljačka radna zadruga, a one koje su ostale nepromijenjene prepoznatljive su po četverostrešnom krovu.

S druge strane, u Podsusedu smo se susreli s arhitekticom iz Instituta za povijest umjetnosti, Ivanom Haničar Buljan, inače Osječankom, koja već više od dvadeset godina živi okružena zelenilom i mirom ovog zagrebačkog kvarta.

Glavna je Ulica Bedema ljubavi | foto: bauštela.hr

Šetnja zapadom

Povela nas je preko Podsusedskog mosta prema Bestovju. Dok smo šetali mostom, sa strane smo mogli vidjeti nekadašnje izletište i kupalište uz Savu, danas tek pješčani trag onoga što je nekoć bilo popularno okupljalište Zagrepčana. Ipak, nismo željeli prelaziti granice Podsuseda, nego stići do njegova centra, odnosno glavnog trga, pa smo se ubrzo vratili prema naselju.

Nakon prelaska mosta pogled se otvarao prema legendarnoj utvrdi Susedgrad, ispod koje se razvio današnji Podsused, ali i prema obroncima Medvednice ispunjenima vilama i obiteljskim kućama. Kada smo stigli na mali podsusedski trg, s jedne strane promatrali smo automobile koji su jurili Alejom Bologne, a s druge kafiće, trgovine, školu i cestu koja je nekoć značila gotovo sve stanovnicima ovog kraja. Riječ je o Podsusedskoj aleji, nekada glavnoj i jedinoj prometnici koja je povezivala Zagorje sa Zagrebom, a danas je mnogo manje prometna upravo zahvaljujući Aleji Bologne.

- To je bila glavna prilazna cesta iz Zagorja prema Zagrebu. Danas više nije prometna kao nekada jer je 1970-ih godina izgrađena Aleja Bologne, koja je znatno rasteretila promet. Nekada je tim pravcem prolazio i Samoborček preko Podsusedskog mosta, a upravo je Podsused bio njegova prva stanica nakon Zagreba. Ondje su brojni izletnici izlazili iz vlaka i odlazili na kupališta te u brojne gostionice po kojima je Podsused bio poznat, ispričala nam je sugovornica.

Podsusedska aleja | Foto: baustela.hr

Crtice o Podsusedu

Otkrila nam je i nekoliko zanimljivosti o Podsusedskom mostu, koji postoji još od 19. stoljeća. Današnji most zamijenio je stariji most, koji je s vremenom također postao 'stari', a uskoro ga očekuje sanacija. Također, na Aleji Bologne nalazi se i jedini pravi cestovni tunel u Zagrebu, o kojem smo već pisali. Sve te prometnice i infrastrukturni objekti potvrđuju koliko je Podsused nekoć bio važno prometno sjecište zapadnog dijela Zagreba.

- Podsusedski most izgrađen je još 1883. godine i povezivao je Zagreb preko Save sa Samoborom i okolnim krajem. Preko njega je prolazio i Samoborček, poznata željeznička veza između Zagreba i Samobora. Podsused je i danas ostao važno prometno čvorište. Mnogi stanovnici Samobora i Svete Nedelje dolaze upravo do Podsuseda, gdje koriste parkirališta i nastavljaju putovanje vlakom prema centru Zagreba, dodala je Haničar Buljan.

Podsusedski most | Foto: baustela.hr

Puno toga za istražiti

Kao što smo spomenuli da je Piršić zaljubljenik u tradicijsku gradnju najistočnijeg zagrebačkog naselja, tako je i Haničar Buljan velika zaljubljenica u graditeljstvo i arhitekturu Podsuseda. Ovaj kvart obiluje prekrasnim kućama i vilama koje su projektirali renomirani arhitekti poput Strižića, Požgaja i Planića.

U Podsusedu se nekoć nalazila i Cementara, koja nije bila samo važan proizvodni pogon nego i jedan od glavnih pokretača društvenog života tijekom prošlog stoljeća. Upravo su uz cementaru nastajale sportske, kulturne i društvene aktivnosti koje su obilježile život naselja. Ne treba zaboraviti ni sportsku dvoranu Sutinska vrela, koja ime duguje legendarnom potoku i nekadašnjem izletištu smještenom u neposrednoj blizini.

Prometni problemi na istoku

Veliko pitanje u jednom i u drugom naselju bio nam je promet. Zanimalo nas je kako  promet funkcionira u ovim dijelovima grada, službeno izdvojenima od gradske vreve. A možda i ne?

Kako smo doznali, u Kraljevcu, iako mirnijem i protočnijem u odnosu na središte Zagreba, prometna slika nije idealna. I nakon izgradnje novog dijela, Ivera, ostaje jedna glavna cesta između željezničke pruge i ostatka naselja. Već spomenuta Ulica Bedema ljubavi.

- Razvoj prometne infrastrukture definitivno kasni za gradnjom samog naselja. Tako da su učestale gužve na željezničkim prijelazima, za Dumovec i za Industrijsku zonu. To je najveći problem, a na stanici nema mjesta ni za parkiranje, priča Piršić, napominjući da je i zgrada kolodvora ostala jednakih dimenzija od izgradnje.

Prometne gužve blizu prelaska pruge | foto: bauštela.hr

Razlika danas i nekad

Inače, u šetnji glavnom ulicom zamijetili smo da je specifična po tome što nije linearna. 'Vijuga', kako je bilo i nekada, što nije slučaj s ulicama novoizgrađenih naselja.

- Stare ceste uglavnom su bile uz potok ili uz prirodni kanal, vodotok. Voda je bila važna za napajanje stoke, a gdjegdje su i pralje prale rublje. Za nova naselja gradilišta su isparcelirana od njiva starih Kraljevčana gdje su uzgajali i izgrađivali. Parcelacijom su se gradile zgrade i linearne ceste, govori Piršić.

Slična je situacija i u Podsusedu, iako to naselje njeguje dugu tradiciju i postoji znatno dulje. Ima jasnije oblikovane karakteristike gradskog naselja, no glavne prometnice i dalje su zadržale ponešto 'starinskog' karaktera. Kao i u Sesvetskom Kraljevcu, jedan od najvećih problema predstavlja parkiranje.

- Imamo velik problem s automobilima i parkiranjem. Podsused je često zakrčen automobilima iz Zagorja, a centar naselja pun je vozila s krapinskim registracijama. Mnogi dolaze do Podsuseda kako bi ondje parkirali automobile i nastavili putovanje vlakom prema Zagrebu, rekla je sugovornica.

Iver je kod 'centra' | foto: bauštela.hr

Izmjenjuju se staro i novo | foto: bauštela.hr

Duži put do Centra

U Sesvetskom Kraljevcu, sugovornik nam je rekao da je zadovoljan prometnom povezanošću, a voze vlak i autobusna linija 269 (do Borongaja). Nakon poduže šetnje, prema središtu Zagreba ipak nismo čekali autobus, već se opraštamo s Piršićem da bismo se do centra uputili vlakom.

Činilo se kao najbrža opcija, iako nije bilo baš kao ranije toga dana kad smo put prešli za svega 15-ak minuta. Na stanicu smo stigli oko 12:40, a Google Maps je naveo da će vlak stići oko 12:50. No, tek tada krenuli su pristizati ljudi, a jedna od stanovnica na pitanje nam je rekla kako bi vlak trebao doći tek koju minutu nakon 13 sati.

- Ali ne znam može li se na to računati. Vlakovi stalno kasne po par minuta, zbog radova kod Dugog Sela, rekla je jedna gospođa na stanici.

Druga perspektiva

U 'priči sa zapadne strane' Haničar Buljan ispričala nam je kako je vrlo zadovoljna prometnom povezanošću Podsuseda s centrom Zagreba. Prema njezinu mišljenju, vlak je daleko najbolja opcija, dok automobile i autobuse, kad god je moguće, treba izbjegavati. Zanimljivo je da do posla u Zagrebu kombinira vlak do Zapadnog kolodvora, a zatim koristi sustav javnih bicikala 'Bajs' kako bi stigla do radnog mjesta. Ipak, osim prednosti, postoje i brojni problemi.

- Vlak je odličan, no trebalo bi povećati broj linija u ključnim terminima, kada djeca idu u školu i kada radnici putuju na posao. Drugi veliki problem je cestovni promet. Automobilom se često ne isplati ići prema Zagrebu zbog velikih gužvi. Imamo vrlo malo podvožnjaka, jedan u Škorpikovoj i jedan u Gajnicama, pa se promet brzo zaguši. Gužve često počinju već kod Kustošije, a vožnja do Zagreba može trajati i 45 minuta. Postoji i autobusna povezanost s Črnomercem i Ljubljanicom, ali i te su linije često zapinju u prometu. Zbog svega toga vlak se pokazuje kao najbolji oblik prijevoza, istaknula je.

Prema centru grada iz Podsuseda smo također krenuli vlakom, upravo kako je i preporučila naša sugovornica. Vlak je na stajalište stigao točno u 11:19, za razliku od situacije u Kraljevcu, gdje to nije bio slučaj.

Glavni kolodvor Zagreb | Foto: baustela.hr

Konačno i na 'Trgu'

Na istoku vlak smo ugledali tek u 13:07. Ušli smo u njega i zaputili se do Glavnog kolodvora. Unutra, gužva je bila znatno veća u odnosu na jutarnje putovanje, a sjedenje nije bilo opcija. Uz to, taman kad smo trebali kupiti kartu od kontrolora aparat je izgubio signal - koji se vratio tek negdje nakon stanice u Sesvetama.

Putovalo se sporije i puno više putnika ulazilo je i izlazilo, pogotovo u Sesvetama, ali i na drugim stanicama bliže središtu grada. Otpilike pola sata kasnije izašli smo na stanici Glavni kolodvor-Zagreb, ali s obzirom na prijeđenu udaljenost i gužvu ni to nije bilo 'strašno'.

Do Trga bana Josipa Jelačića išli smo tramvajem, do kojega smo došetali za 2 ili 3 minute, a tramvaj smo dočekali odmah. Na Trgu smo bili još koju minutu kasnije. Ukupno 40-ak minuta od trenutka ulaska u vlak u Sesvetskom Kraljevcu stajali smo ispod sata na zagrebačkom glavnom trgu.

Trg bana Jelačića | Foto: baustela.hr

Različita iskustva

Na stanici u Podsusedu vlak smo pak ugledali u 11:19. Kada smo ušli, vagoni su bili puni putnika, a sama vožnja trajala je nešto duže nego u smjeru prema Podsusedu. Do Glavnog kolodvora trebalo nam je ukupno 17 minuta i 52 sekunde. Nakon toga izgubili smo još oko sedam minuta na hodanje i čekanje tramvaja, da bismo na kraju 'šesticom' stigli do Trga bana Josipa Jelačića i završili naše putovanje.

Na isto mjesto, iz najistočnijeg i najzapadnijeg zagrebačkog kvarta, stigli smo u različitim vremenima. Na kraju je pobjeda ipak otišla 'u ruke Podsusedu', iz kojeg smo do centra stigli tek nijansu brže nego iz Sesvetskog Kraljevca.