Bauštelska reportaža: Tri ulice u Puli pričaju priču, prvo su bile vile, a tek onda ceste

Pročelje kao iz bajke - s jedne strane toranj, u sredini velebni ulaz koji natkriva romantični balkon; prepoznatljivi, šiljasti krovovi i ukrasi na fasadi. Ovo je opis vile Horthy u Puli podignute početkom 20. stoljeća za austrougarskog kontraadmirala Miklosa Horthyja koja je danas 'još jedna' stambena zgrada u Budicinovoj 13. Iako se za njom okrene svaki prolaznik, vila je danas znatno manje glamurozna nego je nekad bila. 

- Prolazeći Budicinovom, vidio sam starijeg gospodina kako fotografira Vilu Horthy. Kad sam mu prišao i upitao zanima li ga vila i zašto, rekao je da svake godine kad dođe u Pulu fotografira zgradu da bi zabilježio kako joj propada fasada, priča nam povjesničar Nikša Minić, s kojim smo razgovarali o vilama na Verudi izgrađenih najvećim dijelom na pragu 19. i 20. stoljeća. 

Zapušteno stanje je novo normalno

Uistinu, naišavši na Horthyjevu vilu u današnjoj Ulici Pina Budicina 13, nekadašnjoj Ulici Milizia, prvi dojam fasciniranosti ubrzo mijenja podizanje obrva na sveopće stanje objekta. Lijepa građevina koja bi trebala biti nježno zelene fasade, s bijelim detaljima, više je boje i žbuke izgubila nego je ostalo na vanjskim zidovima. Na više mjesta su 'rupe' tamne opeke kojom je građen manji gradski dvorac. 

Bočni kameni elementi dijelom su popucali, a boja, gdje se zadržala, značajno je izblijedjela. Jedva su vidljivi detalji ispod jednog od balkona, a na zidu bočno od ulaza suvlasnici su postavili klime po vlastitom nahođenju. Očito bez zahtjeva ili intervencije grada da klime budu u nekoj vrsti spremnika kako bi bile manje vidljive. Čujemo i priču da je jedan od suvlasnika sebi čak dozvolio ugraditi PVC stolariju, izbivši na svoju ruku stari drveni prozor. 

Villa Horthy | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr

Slično u Budicinovoj, Tomasinijevoj i Negrijevoj

Ovakvo zapušteno stanje nije iznimka kod pulskih vila u Budicinovoj, Tomasinijevoj ili Negrijevoj. U najvećem broju, oduzimaju dah kad iz njihovog trenutnog izgleda nazrete kakve su bile odmah nakon izgradnje. Ali, stanje je danas znatno drugačije. Prije puno desetljeća, mnoge su postale stanovi i otad je njihovo održavanje ostalo isključivo na savjesti suvlasnika - koji, čujemo od jedne suvlasnice - nemaju svi mogućnost izdvojiti sredstva za potrebne zahvate. 

- Vila je lijepa, ali etaže se razlikuju ovisno o tome koliko je tko mogao ulagati. Grad bi se trebao pobrinuti da se vrate u 'staro' stanje, priča stanarka vile u Negrijevoj dok zalijeva cvijeće u raskošnom vrtu, kakav ima svaka vila. 

Da su suvlasnici 100 posto odgovorni za stanje svojih vila - danas stambenih zgrada - potvrđuje Grad Pula. Na naš upit navode da se vile obnavljaju sukladno potrebama i mogućnostima suvlasnika, odnosno vlasnika (ako je jedan). Ističu da Grad svojim programima nastoji potaknuti interes suvlasnika za obnovu.

- Prema dostupnim podacima, u recentnom je razdoblju gradskim sredstvima sufinancirana obnova jedne austro-ugarske vile, dodaju. 

I dalje 'neistraženo područje'

Povjesničar Minić koji je odrastao u Puli, vile pamti iz više razloga, a u novije vrijeme zamijetio je njihovu ne(dovoljnu)istraženost. Kako kaže, a što smo čuli i u drugim neslužbenim razgovorima na temu, svi znaju za 'temeljnu' literaturu o izgradnji austrougarskih vila i kuća u Puli: poznatu monografiju Branka Perovića. Dok je ova knjiga obavezna literatura za sve koje zanima tema, Minić otkriva da ima određenih nedosljednosti koje bi 16 godina nakon objave važnog djela valjalo propitati. 

- Za jednu kuću, vilu Toscana na Monte Zaru, pronašao sam neskladnost u zemljišnim knjigama. Uzeo sam Perovića koji piše da je napravljena 1888. godine. Onda uzimam katastarski plan iz 1870. i vidim da je kuća već ucrtana. Pronalazim da je toskanski vojvoda 1888. kupio vilu te su u toj godini na njoj napravljene preinake. Do 1869. na Monte Zaru je bila utvrda i tu je bila zabranjena gradnja, no ispostavlja se da je vila, kao i druga do nje nastala 1870. godine. Nakon svega toga, dolazim do proizvoljnog zaključka da su vile i dalje prilično neistraženo područje, iznosi Minić. 

Napominje da je Perović u svoje vrijeme napravio najbolje što je mogao. No, umjesto 'recikliranja' njegovih otkrića vjerojatno temeljenih na usmenom iskazu, trebalo bi sistematično iznova istražiti povijesne izvore, i to ne samo u Puli, već i relevantne izvore u knjižnicama u Beču ili Budimpešti. 

Kuća Laszlo | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr

'Veliko, nikad dovršeno gradilište'

Vile se grade u za Pulu transformativnom razdoblju. Docent s Odsjeka za povijest Sveučilišta u Puli, Mihovil Dabo, slikovito opisuje da si 'zapravo ne možemo predočiti život u gradu koji je od sredine devetnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata bio veliko, nikad dovršeno gradilište'. 

- Potrebe brodogradilišta, vojske i novoga stanovništva diktirale su danas teško zamisliv ritam izgradnje novih objekata različite namjene. Isto tako, često navođeni statistički pokazatelji rasta broja stanovnika (1850. oko 1100 stanovnika; prema popisu 1910. gotovo 60 tisuća) ukazuju da su tadašnji Puležani zapravo teško odrediva skupina ljudi različitog podrijetla i socijalnog položaja koje su egzistencijalni ili karijerni razlozi nanijeli na isto područje, ističe Dabo. 

Nastavlja - dok civilnu društvenu elitu tada čini građanstvo talijanske kulture i jezika, u Puli su prisiljeni dijeliti utjecaj s predstavnicima mornarice. Kao prijelomnu točku, Nikša Minić ističe 1848. kada Austrija odabire Pulu kao glavnu luku ratne mornarice. 

Prije rasta, 'jedva tisuću stanovnika' i malarija

- Sve do sredine 19. stoljeća Pula je malo ribarsko naselje na rubu velikog carstva, sa svega dvjestotinjak kuća i jedva tisuću stanovnika, pritisnuto malarijom i bez nade u svjetliju budućnost, opisuju Trogrlić i Stepanić kako je prije tog razdoblja izgledala Pula. 

No, luka Pula Austrijancima je odgovarala zbog prirodne zaštićenosti i povoljne dubine za gaz brodova. Kamen temeljac postavlja se 1850. na svečanosti kojoj prisustvuje i car Franjo Josip. Luka doslovce katapultira razvoj grada koji je bio uvjetovan položajem vojske i vojno-pomorskih struktura te pratećih građevina koje su počele nicati, priča Minić. 

Ruše se stare zidine i nastaje prva prometnica - današnji bulevar, odnosno Arsenalska ulica. Pula se naseljava ogromnom brzinom, zbog čega se grade i stambene zgrade. 

Prve stambene jedinice, govori Minić, podižu se na području sv. Polikarpa. Grad se širi prema jugu, a dok su u južnom dijelu Monte Zara građene mornaričke kasarne i barake, nakon prestanka zabrane gradnje (poslije rušenja utvrde) dolazi i plan po kojemu i ondje niču prve zgrade. 

Neuređena prometnica uz završene vile | foto: Branko Perović, monografija (2010.)

Prvo je bila vila, tek onda cesta

Sveti Polikarp u stvari bio je jedini 'od nule' planski nastali dio koji je imao školu, vrić. Ondje su u istom novom naselju stanovali radnici, vojnici i intelektualci. 

- Bio je to konglomerat jednog vrlo višeslojnog mozaika ljudi koji su živjeli po tim kvartovima., kaže Minić. 

Na Verudi se kreće graditi nešto kasnije. Prije vila, u drugoj polovici 20. stoljeća bila je poljoprivredno područje. Gradska periferija s kućama i zemljištima, gdjegdje s pokojom stanzijom (poljoprivredni i stambeni kompleks). 

- Za razliku od Polikarpa, gdje su se prvo radile prometnice pa onda zgrade i kuće, Veruda je prvo dobila vilu, naglašava povjesničar. 

Ulaganje u infrastrukturu

Literatura kaže da je prvu vilu na Verudi, sagrađenu 1869. projektirao Majer. Ipak, sugovornik napominje da s godinama treba biti oprezan zbog ranije spomenutog otkrića. A kakav je problem bila infrastruktura, dodaje, pokazuje vila podmorničara von Trappa, koja je dobila naziv po vlasniku. 

- Investitor je morao dati dio parcele da se proširi cesta. Znači, počelo se razmišljati o investiranju u infrastrukturu. Kad se gledaju stare slike vidi se čitav niz vila uz nedovršene puteljke, kaže Minić, a taj prizor vidimo i na staroj razglednici u Perovićevom djelu. 

U ovoj vili je plesna škola | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr

Svaka jedinstvena i u svom stilu

Izvori kažu da se gradilo u raznim stilovima, što se vidi prolaskom ulicama na Verudi. Vila Horthy izgrađena je u prvim godinama 20. stoljeća u secesijskom stilu. Perović za nju piše da je graditeljski, urbanistički i povijesno jedna od najzanimljivijih.

Vilu karakteriziraju visoka kula i zabati na fasadama, sa šiljastim krovom i vijencem visećih arkada. Navodi da je najvjerojatnije spoj njemačke gotike, renesanse i alpsko-folklornih stilskih elemenata. Dok su tvorci vila nekad bili 'domaći', iz Pule, Vilu Horthy radilo je ljubljansko građevinsko društvo Laibach, napominje Minić.

Osim te, niz je drugih vila koje će primijetiti svaki prolaznik. Zamijetili smo i Vilu Wahani, Vilu Franza Ritter von Keila, Vilu Noru, Vilu von Trapp i mnoge druge (Perović na Verudi spominje 28, no nešto ih je više). Njihovi projektanti, poput Ferdinanda Geyera čije je ime do danas 'zvučno', u razdoblju prije gradnje vila ostavili su dubok trag u profesiji. Investitori su bili visokopozicionirani časnici i općenito imućni građani. 

- Bio je interes da rezidencijalni dio bude rezerviran za one koji su bili nositelji očuvanja Austro-Ugarske - admirali ili časnici koji su se dokazali u vojnoj karijeri ili imućniji građani koji su bili dovoljno povezani s vlasti u Puli i šire te su 'preko veze' mogli dobiti mogućnosti izgradnje svoje vile. Bilo je tu od austougarskih plemića do 'stranih' plemića, do ljudi koji su bili povezani s Velikom Britanijom, a koji su živjeli na ovom području. Neke vile bile su i prodane, priča Nikša Minić. 

Vila Wahani | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr

Preokret - dolaze novi vlasnici

A iako su vlasnici sigurno uživali u svojim građevinama, nije potrajalo. Trebalo se graditi dalje prema moru, no plan nikad nije zaživio, a 1918., s propašću Austro-Ugarske Monarhije velik broj vlasnika vila napušta grad. Horthy, primjerice, u kratkom roku seli u Mađarsku, dok njegova vila ostaje zaključana. Uz izuzetke, prije ili kasnije, vile se pregrađuju u stanove. 

- Nakon raspada Monarhije, u vile useljavaju talijanske obitelji, a u Jugoslaviji one postaju društvena imovina. U tim okolnostima, postavlja se pitanje 'Što će nekom buržuju ogromna vila?' te se one dijele na stanove, a stanove dobivaju obitelji. Osim ako nisi, na primjer, bio pukovnik Jugoslavenske narodne armije - u tom slučaju si mogao dobiti cijelu vilu, opisuje Minić. 

Postoje slučajevi u kojima su otkupljene čitave vile. I sami smo sreli današnjeg vlasnika jedne. U drugim slučajevima, vlasnika je više pa se tako mogu vidjeti vile neujednačene fasade po katovima pa i stanove za koje se čini da rolete nisu podignute više od desetljeća. Kako nam kažu stanari vila, svijetlih primjera obnove je malo, jer suvlasnici pokreću obnovu isključivo na vlastitu inicijativu - prema mogućnostima. 

Tri metra visoki stropovi i zaboravljena Vila Idola

Kako je stanovati u vilama? Dvoje stanara koje smo sreli u prolazu ističe 3 metra visoke stropove i prostrane stanove koje je - jedan tvrdi teško, drugi lako zagrijati. Zidovi su, kažu, iznimno debeli, a prostorije toliko visoke da se mogu 'prepoloviti' na dvije etaže. Život u vilama im je lijep, ali je problematičan izostanak obnove te postoji nada da će grad pokrenuti sustavno uređenje svih. Što zasad nije izgledno.

U svakom slučaju, vjerojatno nijedna vila nije propala kao predivna Idola, ogromna, raskošna vila, 'pravi ljetnikovac'. Na adresi Veruda 63 'izgrađena je na mjestu zabranjenom za gradnju' zbog čega se za nju moralo izdati posebno dopuštenje. Ovdje je stanovala austrougarska princeza Eleonora Maria. Nakon 1918. vilu je kupio pulski bogataš koji je u njoj živio 1947. godine. U njoj je, do 2011. bio Dom za starije, no te godine ispražnjena je i prestaje imati funkciju, a 2017. kada ju država daruje crkvi stanje ne postaje bolje. 

Uništena joj je unutrašnjost, a iz vile su s godinama nestali i predmeti kao što su ograde, žardinjere i stupovi. Danas je stanica na 'divljem' putu do plaže koji roditelji s djecom izbjegavaju, a iz automobila zanimljiv je pogled prolaznicima Ulicom Veruda.

Skica, vila Idola | foto: Branko Perović, monografija (2010.)