Donji dio građevine ukopan je u zemlju, a za osvježenje tu su i bazeni, te posebna atrakcija, kišni tobogan koji je stvarno izvan okvira.
Na prvi pogled gotovo ga je teško odvojiti od crvenog pijeska koji ga okružuje. Ovaj neobični kompleks usred pustinje Kalahari potpuno je samoodrživ, a oblikovan je tako da izgleda kao da su ga stoljećima stvarali sunce i vjetar.
Pustinja Kalahari golemo je polusušno područje na jugu Afrike, prepoznatljivo po nepreglednim nizovima crvenih pješčanih dina i dolinama prekrivenima suhom zlatnom travom. Već samo ime dobro opisuje uvjete koji ovdje vladaju potječe od riječi Kgala iz jezika Tswana, što znači 'velika žeđ'.
Upravo je u takvom krajoliku smješten projekt Kalahari Dunes, kompleks koji se arhitekturom nastoji što čvršće povezati s pustinjskim okolišem. Umjesto da mu konkurira, građevina bojama, materijalima i formom praktički postaje njegov nastavak.
Stoga i ne čudi što je nedavno dobio veliko priznanje struke. Postao je jedan od finalista u kategoriji 'hoteli i građevine za odmor' u sklopu Svjetskog festivala arhitekture (World Architecture Festival – WAF), godišnjeg globalnog arhitektonskog i dizajnerskog događaja.
Iza projekta stoji arhitektonski studio ARRCC na čelu s projektantima Stefanom Antoniom, Jonom Caseom i Wadeom Nelsenom. Posebnu pažnju su posvetili odabiru dine na kojoj će se graditi. Cilj je bio omogućiti pogled na nepregledne valovite lance crvenog pijeska koje su tijekom vremena oblikovali procesi erozije i taloženja pod utjecajem vjetra.
Osnova arhitektonskog koncepta iznenađujuće je jednostavna – pravokutnik. No, upravo se njegovim presijecanjem stvaraju prostori koji povezuju različite dijelove kompleksa i istodobno otvaraju vizure prema krajoliku.
Kroz dinu su izvedeni usjeci koji povezuju dolinu s prilazne strane s onom okrenutom prema otvorenom krajoliku. Najvažniji od njih prolazi kroz glavni objekt te oblikuje ulaz i središnji prostor povezivanja cijelog kompleksa.
Na taj je način ujedno jasno odvojeno privatno krilo vlasnika od javnog i smještajnog dijela na sjevernoj i zapadnoj strani. U glavnom objektu nalaze se zajednički sadržaji, dok su ispod njih četiri spavaće sobe i pomoćni prostori.
Posebne vile za goste raspoređene su dalje duž pješčane dine. Organizirane su u tri skupine od po dvije kućice, pa umjesto jednog velikog hotelskog volumena kompleks prati prirodnu liniju pustinjskog krajolika.
Gotovo sve boje i materijali korišteni u projektu proizlaze iz neposrednog okoliša. Donji dio građevine ukopan je u zemlju, a njegova završna obrada izvedena je uz korištenje crvenog pijeska sa same lokacije. Tako se baza objekta vizualno gotovo gubi u dini.
Iznad nje nalaze se veliki, masivni krovovi čiji izgled dodatno naglašavaju rubovi od zahrđalog Corten čelika. Narančasto-crvena površina čelika nije odabrana slučajno, bojom podsjeća na lokalni pijesak bogat željezom.
Između teške baze i krova pojavljuje se potpuno drugačiji element, staklo. Ostakljene površine duboko su uvučene ispod velikih krovnih prevjesa, što ih štiti od intenzivnog pustinjskog sunca.
Priča o dinama nastavlja se i u unutrašnjosti. Valoviti stropovi oblikom ponavljaju pješčani krajolik, a izrađeni su od grubo obrađenih i izbijeljenih drvenih stupova. Njihova svijetla površina podsjeća na bijelu koru autohtonog drveća karakterističnog za ovo područje.
Jedan od najneobičnijih detalja projekta povezan je upravo s onime čega u Kalahariju kronično nedostaje - vodom. Velike krovne površine nisu samo arhitektonski element, već imaju važnu praktičnu funkciju.
Projektirane su tako da prikupljaju dragocjenu kišnicu koja se potom skladišti i koristi u kompleksu. A kada kiša konačno stigne, ona ovdje nije samo meteorološki događaj. Dočekuje se s velikom radošću i gotovo ritualnim slavljem. Arhitekti su taj odnos prema vodi pretočili i u jedan neočekivani dodatak, vodeni, odnosno kišni tobogan.
Izolirana lokacija zahtijevala je visok stupanj samostalnosti pa je cijeli projekt zamišljen kao potpuno neovisan o klasičnoj javnoj infrastrukturi. Električna energija dobiva se zahvaljujući obilju pustinjskog sunca, dok se voda, uz prikupljanje kišnice, crpi i iz velikih podzemnih rezervi. Čak je i pijesak sa same lokacije iskorišten kao građevinski materijal i dio završnih obrada.
Veliki krovni prevjesi, sjenila od sirovog čelika i drugi pasivni elementi pomažu u kontroli prodora sunčevih zraka i zagrijavanja prostora, čime se smanjuje potreba za aktivnim hlađenjem. Konačni rezultat građevina je koja se ne pokušava sakriti u pustinji, ali joj se istodobno ni ne nameće. Svojom masivnošću zauzima snažnu poziciju iznad dina, dok je bojama, teksturama i materijalima čvrsto vezana uz krajolik.
Ideja je bila postići dojam trajnosti i bezvremenosti, kao da je građevina ondje oduvijek. Poput velike skulpture koju su tijekom stoljeća oblikovali pustinja, sunce i vjetar, samo što se iza njezine sirove vanjštine krije potpuno funkcionalan prostor za život i odmor. Naš je zaključak da su arhitekti u tomu i uspjeli.