Vizija svijeta kakvu ima krajobrazna arhitektica Petra Pavleka nagovještaj je budućnosti o kakvoj svi sanjamo

Ako nam je nešto postalo kristalno jasno u zadnje dvije godine, onda je to da bez prirode ne možemo. Više nego ikad cijenimo zelene površine i svjež zrak, a veliki povratak prirodi dogodio se u svakom aspektu našeg života, od načina na koji uzgajamo i konzumiramo hranu, preko načina na koji se odijevamo, do načina na koji gradimo i poslujemo. I ne samo to, pred njenom snagom nitko smo i ništa, a sve ovo dobro zna krajobrazna arhitektica Petra Pavleka koja uistinu živi svoju profesiju. Što ju posebno fascinira kod ovog tipa arhitekture, ali i kako pojedinac kroz svakodnevni život može odati počast prirodi, otkrila nam je Petra.

Iako je većinu života živjela u centru Zagreba, Petra odmalena dosta putuje, a pred kraj studija se, preko Erasmus projekata, imala priliku upoznati i oduševiti s različitim pristupima, kulturama i modelima planiranja i provedbe vezanim uz okolišna pitanja diljem Europe. Nakon što je završila fakultet 2016. godine digla se frka oko nemogućnosti dobivanja licenca za krajobrazne arhitekte, pa se nije zamarala s pripravništvom, već je kao freelancerica počela surađivati s arhitektonskim biroima i građevinskim tvrtkama kao vanjski suradnik i taj je status zadržala do danas. Prije dvije godine se preselila na selo 20 km od grada u staru obiteljsku vikendicu s voćnjakom. Počela je uzgajati svoju hranu i učlanila se u program čuvanja sjemena za dvije udruge “ZMAG” i “Biovrt – u skladu s prirodom”.

– Odmak od grada i rad na svojoj zemlji dodatno je oblikovao moje stavove te sam počela promišljati o uzgojnom potencijalu na privatnim, ali i javnim površinama. Prošle godine sam pozvana kao predavač u “Zagreb je naš” i “Možemo”, kako bi im predstavila istraživanje i smjernice svog diplomskog rada „Analiza i revitalizacija otvorenih javnih površina centra Zagreba“, te sam se priključila u različite radne skupine koje razmatraju nove metode poboljšanja života u gradu, otkriva nam naša sugovornica.

Petra sama kreira svoj radni dan, ali financijsku neovisnost traži i u drugim profesijama.

– Moji radni dani se jako razlikuju jedan od drugoga, ponekad idem u vrt već u 6 ujutro i nakuhavam šalše, sokove i pekmeze do kasno u noć, nekad danima sjedim za kompjuterom nad projektima, a često i putujem radi posla diljem zemlje, priča nam Petra.

“Sanjam te magične vrtove i osjećam da su oni nagovještaj ljepše budućnosti”

Na pitanje koje bi svoje projekte posebno izdvojila, Petra nam kaže da ima odličnu suradnju  s arhitekticom Kristinom Radelić i njenom firmom 100 POSTO PRIRODNO.

– Kristina poznaje moj stav protiv monokulture „klasičnih engleskih travnjaka“ jer su prezahtjevni za održavanje, preskupi i često kemijski tretirani protiv korova. Rado takve zone „oblačimo“ u pokrivače tla, ljekovite i autohtone vrste cvijeća i trava sa smjernicom da se ne kose dok se ne zasjemene. Sve te male intervencije i akcije me ispunjavaju ponosom, a ako uspijem ubaciti i pokoju voćku, mojoj sreći nema kraja. Drago mi je razbijati stereotipe da je lijepo samo uredno, sterilno i jako održavano. Na projektu posjetiteljskog centra Baraćeve špilje uspjeli sam zadržati zonu potpuno prirodnog karaktera koja je onda postepeno prelazila u takav jedan „prirodniji“ travnjak s argumentima da se radi o području koje je zaštićeno kao značajni krajobraz i dio ekološke mreže Natura 2000. Na projektima na priobalju uredno isplaniram očekivane travnjake u gospinu travu, buhač i domaće biljke koje bude zavičajne uspomene. Ovim intervencijama se potiče bioraznolikost, ali se mogu i kontrolirati određeni dosadni insekti kao što su komarci, objašnjava naša sugovornica.

Nadalje nas je zanimalo odakle u Petre ljubav prema krajobraznoj arhitekturi i što ju fascinira u tom području. Također smo ju pitali kakve sve mogućnosti krajobrazna arhitektura nudi i koji su sve njezini potencijali.

– Veliki sam zaljubljenik u prirodu, ljude i umjetnost te je krajobrazna arhitektura na neki način bila logična jer objedinjuje moje ljubavi. Vjerujem da je posao krajobraznog arhitekta prije svega osluškivati sam prostor i njegove osobitosti, a zatim analizirati parametre i tek naposljetku stvarati nešto lijepo, funkcionalno za različite ili ciljane korisnike i u skladu s kulturnim i okolišnim značajkama. Najzanimljivije u ovoj profesiji mi je širina koju ona daje jer su današnje profesije često u sukobu jedna s drugom ili se odvajaju poput puzzla. U ovoj profesiji stalno rješavate sve te različite aspekte i konflikte prije svega unutar sebe, a onda i na predmetnom zadatku, objašnjava Petra.

Naša sugovornica također dodaje da je priroda najveći arhitekt te da se ne zavarava time da će stvoriti nešto novo i bolje od nje.

– Mi ljudi smo tek male kopije koje možemo stvarati nešto ugodno i skladno ako smo otvorenog srca i pristupamo zdravorazumski. Tehnologija je toliko uznapredovala, da je danas uz njenu pomoć gotovo sve moguće, no postavlja se pitanje je li uistinu i kada je potrebna. Izvrstan primjer korištenja novih tehnologija s prirodnijim rješenjima je projekt kišnih vrtova Tatjane Uzelac za koji je dobila nagradu Kolos za rješenje odvodnje oborinskih i površinskih voda u Puli. Danas je prostorno planska dokumentacija komplicirana i skupa tako da se slabo i sporo obnavljaju javni prostori, a privatni investitori su istinska rijetkost, smatra Petra.

Što se tiče potencijala krajobrazne arhitekture, Petra ističe da svakako vidi veliki potencijal u uključivanju javnosti u procese planiranja i provedbe kako bi se premostila barijera između građana i struke, a stanovništvo bi se lakše i više identificiralo s prostorom.

– Toliki otpad bi se mogao prenamijeniti u neke zanimljive instalacije, djeca bi se mogla educirati o uzgoju, a nitko se ne bi bolje brinuo o cvijeću od umirovljenika koji bi na taj način dobili svrhu i osjećaj ponosa. Hodajući kroz gradove u mašti uvijek kreiram prirodnije zakutke, zelenilo, drvorede i zamišljam kako bi se prostori ponašali s više hlada, boja i mirisa. Često sanjam te neke magične vrtove i osjećam da su oni nagovještaj ljepše budućnosti, priča nam ova vizionarka.

“Razvit ćemo drugačije modele života, zauzet ćemo javni prostor i očitovati se kao istinski vlasnici i čuvari”

U zadnje vrijeme se mnogo govori o povratku prirodi i očuvanju iste, o arhitekturi i uređenju interijera, kao i eksterijera koji slave prirodu, a okrećemo se prirodnim materijalima i u građevini, prehrani pa i modi. Stoga smo Petru zamolili da prokomentirati ovaj trend.

– Danas smo svjedoci čestih konflikata između razvoja i zaštite. U svega par desetljeća smo kompletno poremetiti ravnotežu. Vladar konzumerizma je jedan – profit koji stvara konstantnu iluziju novih potreba i u tom je promišljanju priroda samo resurs. Povratak prirodnijim rješenjima je logičan i jedini mogući ishod. Ljudi su prezasićeni betonom, plastikom, kemijom, šećerom i aditivima kojima ih se kontrolira i vraćajući se prirodnijim rješenjima vraćaju se sebi, smatra Petra.

Naša sugovornica također smatra da je za sada dio tih trendova rezerviran samo za elitu, no kada kao društvo dovoljno sazrijemo, razvit ćemo drugačije modele života, zauzet ćemo svoj javni prostor i očitovati se kao istinski vlasnici i čuvari, nagoviješta ona.

– U krajobraznoj arhitekturi i srodnim strukama su ti neki novo/stari trendovi svakako zeleni koridori kojima se mogu umanjiti utjecaji toplinskih otoka u gradovima, urbani vrtovi/gradski vrtovi, već spomenuti kišni vrtovi, šume hrane (food forest) i javni voćnjaci. Hrvatska je nedavno u Varaždinu dobila svoj prvi javni permakulturni voćnjak za koji je udruzi “Zasadi stablo, ne budi panj” dodijeljena nagrada za promicanje ekološke i društvene odgovornosti kao i promociju održivog koncepta življenja i korištenje prirodnih resursa, te priznanje za doprinos promociji i ugledu varaždinske županije u zemlji svijetu, ističe Petra.

Mi smo promjena za kojom toliko žudimo

Za kraj smo ovu vizionarku pitali na koji način mi, obični pojedinci, možemo slaviti i zaštiti prirodu u svom svakodnevnom životu, čak i ako nismo krajobrazni arhitekti.

– Razumijevanjem da smo mi promjena i da je svaki pojedinac aktivan čuvar svoje budućnosti. Ponekad nas to baca u pesimistični očaj jer smo toliko „zaglibili“, no mali dnevni doprinosi su ti koji stvarno čine razliku. Posaditi par cherry paradajza i papričica na svom balkonu vas neće učiniti samoodrživima, ali će vas uistinu osnažiti, a svakako vas ojača i kad napravite neki predmet, odjeću, kozmetiku, posuđe. Možemo nositi platnene vrećice na plac i u dućan, kupovati lokalno, podržavati eko proizvodnju, napraviti hotel na pčele, nepograbljati temeljno dvorište kako bi imali više leptira na proljeće, gasiti svjetla zbog bubamara, pčelica, ali i ostalih životinja, zamijeniti travnjake ispred kuća i stanova u prirodnije travnjake (native lawn), savjetuje Petra.

Nadalje, možemo se dogovoriti sa susjedima oko izgradnje zajedničkog kompostera kako bi imali humus kojim možemo hraniti bilje na balkonima, u dvorištu i na cesti. Možemo zaliti stabla koja su u blizini naših stanova. Možemo tražiti od zimskih služba da prestanu soliti cestu jer škode biljkama. Možemo smanjiti unos mesa i kupovinu uvezenih namirnica i namirnica u plastičnim omotima. Možemo promicati domaće dizajnere, OPG-ove, startupe, kreirati svoje trendove. Možemo unajmiti parcelu u urbanim vrtovima i uzgajati svoju hranu. Ne moramo baš uvijek ići autom, možemo ponekad i biciklom, pješke ili javnom prijevozom.

– Ovakvom postepenom tranzicijom kao kolektiv možemo učiniti mnogo, a da ne osjećamo pritom bolne rezove, zaključuje naša sugovornica.