Herman Bollé – graditelj hrvatske metropole i arhitekt koji je promijenio izgled grada Zagreba
Najvažnije djelo Hermana Bolléa svakako je arhitektonski okvir zagrebačkog groblja Mirogoj. Jedan od najmonumentalnijih grobljanskih kompleksa Europe koji Zagreb postavlja na istaknuto mjesto opće povijesti arhitekture historicizma rastao je više od šest desetljeća, od 1878. sve do kraja 1930-ih.
Foto: Pixabay; wiki
Herman Bollé (Köln, 18.10.1845. – Zagreb,17.4.1926.) ubraja se u skupinu najvažnijih i najpoznatijih, ali i najkontroverznijih hrvatskih arhitekata. Rođen je u Kölnu na Rajni 1845. godine, gradu koji je upravo u tom vremenu postao rasadnikom neogotike u Europi zahvaljujući velikom projektu dovršavanja tamošnje katedrale, jedne od najvećih spomenika europskog srednjovjekovlja.
Rastao je zajedno s katedralom čija ga je arhitektura fascinirala i usmjerila prema graditeljskoj profesiji. Nakon školovanja na obrtnoj školi u Kölnu radi u zidarskom poduzeću vlastitoga oca pa potom prelazi u atelier uglednoga njemačkog arhitekta, specijaliziranog ponajprije za sakralnu arhitekturu, Heinricha Wiethasea.
Veza s Hrvatskom
U 1872. godini seli se u Beč gdje se zapošljava kao suradnik u atelieru, u to vrijeme u Austro-Ugarskoj, najslavnijega neogotičara Friedricha von Schmidta kako bi radio na njegovim mnogobrojnim projektima od Basela u Švicarskoj na zapadu do Kijeva u Ukrajini na istoku. Isprva surađuje na opremanju niza bečkih crkava (neogotičkih župnih crkava u bečkim četvrtima Fünfhausu, Brigittenauu i Weißgärberu), te na zgradi Austrijske nacionalne banke, izvedenoj u stilu njemačke neorenesane, da bi se od 1875. počeo specijalizirati za Schmidtove projekte u Hrvatskoj.
U prosincu 1875. u Rimu, kada je za Schmidta pripremao crteže renesansnih spomenika koji su trebali služiti kao polazište pri projektiranju zagrebačke palače Akademije, susreće se s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i prvim hrvatskim povjesničarom umjetnosti Isom Kršnjavim, koji ga, prepoznavši u njemu golem talent, počinju usmjeravati prema Hrvatskoj. Ubrzo potom Schmidt mu povjerava rad i na razradi projekata za đakovačku katedralu te za restauraciju crkve Svetog Marka u Zagrebu.
Restauracija zagrebačke katedrale
Ključan zajednički projekt Schmidta i Bolléa u Hrvatskoj, restauracija zagrebačke katedrale, nagnat će ga 1879. na konačno preseljenje u Hrvatsku. Živeći i radeći pet desetljeća u Zagrebu Bollé je ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatske arhitekture, umjetničkog obrta, u obrazovanju mladih arhitekata i obrtnika te izgradnji grada Zagreba. S realiziranih oko 150 projekata ubraja se i u najproduktivnije hrvatske arhitekte.
Nakon što je Zagreb i okolicu 9. studenoga 1880. pogodio jak potres Bollé dobiva ulogu glavnog restauratora brojnih stradalih sakralnih i profanih građevina. Upravo restauriranje spomenika predstavlja najkontroverzniji segment njegova opusa. Srednjovjekovne je crkve restaurirao uklanjajući s njih ožiljke kasnijih epoha, nastojeći ih vratiti u prvobitno idealno stanje pri tome često nemilice izbacujući vrijedne renesansne i barokne umjetnine. Najvažniji mu je restauratorski zahvat zagrebačka katedrala, koja svoja današnja pročelja i unutrašnjost duguje uvelike Bolléovom zahvatu. Restaurirao je i gotovo sve ostale sakralne građevine Zagreba: franjevačku, pravoslavnu i grkokatoličku crkvu, Svetu Mariju na Dolcu, remetsku župnu crkvu, a izvan Zagreba hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, manastir Grgeteg na Fruškoj Gori, sabornu crkvu u Pakracu, iločku franjevačku crkvu i mnoge druge.
Osim restauriranja starih Bollé je podigao i brojne nove sakralne građevine, zbog čega ga je zagrebački tisak 19. stoljeća zvao hramograditeljem. Evangelička crkva u Zagrebu, župne crkve u Granešini, Erdeviku, Tounju i mnoge druge primjer su njegova neumorna talenta.
Groblje Mirogoj
Njegovo svakako najvažnije djelo jeste arhitektonski okvir zagrebačkog groblja Mirogoj. Jedan od najmonumentalnijih grobljanskih kompleksa Europe koji Zagreb postavlja na istaknuto mjesto opće povijesti arhitekture historicizma rastao je više od šest desetljeća, od 1878. sve do kraja 1930-ih.
Projektirao je u gotovo svim neostilovima karakterističnim za kasno 19. stoljeće. Sakralne građevine katolika i protestanata projektirao je u neogotičkom stilu, a pravoslavnih u neobizantskom. Javne i stambene građevine najčešće je gradio u neorenesansnom stilu. U suradnji s Kršnjavim pokušao je stvoriti i posebni hrvatski narodni stil u graditeljstvu, a nakon 1900. godine projektirao je i u secesiji. Stil je kod Bolléa odraz funkcije objekta.
Restaurirajući katedralu stvorio je, po srednjovjekovnim uzorima, katedralnu radionicu iz koje će kasnije niknuti Obrtna škola i s njom vezan Muzej za umjetnost i obrt. Vođen idejama Gottfrieda Sempera da se počeci arhitekture i svih grana likovnih umjetnosti mogu naći upravo na polju umjetničkog obrta, u tekstilnim i keramičkim radovima, neumorno je radio na njegovu unaprjeđenju u Hrvatskoj. Profesori i učenici Obrtne škole postali su mu glavni suradnici te izvođači njegovih projekata na brojnim realizacijama po cijeloj Hrvatskoj.
Dr.sc. Dragan Damjanović autor prvog cjelovitog prikaza o jednom od najvažnijih arhitekata konca 19. i početka 20. stoljeća u Hrvatskoj – monografije “Arhitekt Herman Bollé“
