Redakcijski podcast: Secirali smo Maksimir, komunikacija je od starta bila loša, navijači nisu dobili što žele

Nakon niza gostujućih epizoda stigao je i prvi redakcijski Bauštela.hr podcast, a za premijeru teško da smo mogli odabrati aktualniju temu. Novi stadion Maksimir predstavljen je prije nekoliko dana, ali umjesto detalja pobjedničkog projekta, vrlo brzo počelo se pričati o lošoj prezentaciji, reakcijama navijača, razdvojenim tribinama i samom načinu izbora pobjednika.

O svemu su razgovarali glavni urednik Marko Matijević te novinari Nina Šantek i Luka Bumbak. Odmah su naglasili da nitko od njih nije arhitekt i da ne žele projekt ocjenjivati kao struka. No upravo tu nastaje prvi problem - nekoliko dana nakon predstavljanja javnost još uvijek teško može detaljno proučiti pobjedničko rješenje.

‘Ovo će se izučavati na PR fakultetima’

Velik dio razgovora odnosio se na način na koji je novi Maksimir predstavljen javnosti. Marko smatra da je komunikacija od početka bila vrlo loša.

- Pobjednik je tek nekoliko minuta prije proglašenja doznao da je pobijedio. Nije mogao pripremiti dodatne materijale, a mediji su fotografirali mutan projekt. Imali smo pogled iz ptičje perspektive i gotovo sve što je poslije uslijedilo bila je posljedica toga, rekao je Marko.

Problem je, kaže, što se ni nekoliko dana poslije projekt nije mogao normalno proučiti.

- Ne mogu braniti niti kuditi rješenje ako ga ne mogu pročitati. Nalazimo se u nekom limbo modu. Ovo će se izučavati na PR fakultetima kao primjer kako nešto ne napraviti. Projekt je spržen u javnosti, a možda to uopće nije zaslužio, objašnjava.

Vizualizacije su bile dostupne, ali detaljni opisi i nacrti nisu se mogli jednostavno čitati.

- Ako nekoga pitate gdje je garaža za 800 automobila, nitko vam je ne može normalno pokazati. Sve je zato palo u drugi plan i krenula je priča samo o tome kako stadion izgleda, dodao je.

Novi izgled SRC Svetice | Foto: Grad Zagreb

Svi pričaju o izgledu, manje o cijelom prostoru

Nina se osvrnula i na raspravu između struke i javnosti.

- Imamo struku koja objašnjava zašto je rješenje dobro, a s druge strane javnost koja govori da je stadion ružan. O cijelom urbanističkom rješenju govori se jako malo, rekla je.

Pozitivno je, dodaje, što su nakon natječaja drugi arhitektonski uredi počeli objavljivati svoja rješenja. Time se otvorila šira rasprava o stadionu, ali i o arhitekturi u Zagrebu. Marko smatra da dio problema leži i u načinu na koji arhitekti komuniciraju s javnosti.

- Postoji taj hiperintelektualizam u jeziku. Puno velikih riječi u malo vremena, a šira javnost od toga često ne dobije puno. Dio reakcija prema ljudima koji kritiziraju stadion djelovao mi je i dosta omalovažavajuće, rekao je.

‘Nije poanta samo u tome je li stadion lijep’

Najviše reakcija izazvale su četiri odvojene tribine. Upravo to mnoge podsjeća na sadašnji Maksimir.

- Uopće nije poanta samo u tome je li nešto lijepo. Ljudi imaju primjedbe na funkcionalnost. Zahtjevi navijača bili su jednostavni - želimo krov, tribine blizu terena i da ne puše kao na starom Maksimiru. Blizinu terena smo dobili, ali između tribina nema povezanosti, rekao je Marko.

U podcastu je istaknuto da se hladnoća, loša akustika i razdvojenost godinama vežu uz postojeći stadion. Nina je podsjetila i da je u programu natječaja novi Maksimir opisan kao nogometna arena s oko 35.000 natkrivenih sjedećih mjesta te povezanom cjelinom gledališta.

- Zanimljivo je da je 87 drugih studija taj dio očito shvatilo drukčije, rekla je Šantek.

Luka je dodao kako među ostalim predstavljenim rješenjima gotovo nije bilo stadiona s tribinama razdvojenima na isti način.

stadion Maksimir | foto: VG13 Architects Studio Associato

Urbanistički dio ima i vrlo dobre poteze

Unatoč kritikama stadiona, pobjednički projekt ima i niz dobrih rješenja koja su ostala u drugom planu. Marko je posebno izdvojio javne površine i dodatne sportske sadržaje.

- Mislim da je cijelo urbanističko rješenje vrlo dobro napravljeno. Velike plohe su odlično riješene. Dvorane za 5.000 i 2.000 ljudi drugi su uredi često razdvajali, a ovdje su spojene u jedan objekt s dvije dvorane, rekao je.

Zanimljiv je i prostor prema Borongaju te postojeća tribina stadiona Hitrec-Kacian.

- Postoji mogućnost da tribina ostane, ali da prostor ispod nje bude prohodan i poveže Željezničku koloniju s Maksimirom. To je vrlo dobro rješenje, dodao je.

Luka se ponovno vratio na prezentaciju projekta.

- Za ovako velik projekt morate imati desetak kvalitetnih vizualizacija. Ako nešto predstavljate javnosti, morate biti svjesni da ljudi prvi dojam stvaraju upravo kroz slike, rekao je.

Može li se stadion kasnije zatvoriti?

Jedno od čestih pitanja jest mogu li se kutovi između tribina kasnije zatvoriti. Marko upozorava da takva promjena nije samo pitanje crtanja nekoliko novih linija.

- Ovo je idejno rješenje i prva faza. Ali ako počnete dodavati kutove između tribina, ozbiljno mijenjate projekt. Pitanje je koliko je to moguće i koliko bi dodatno koštalo. Cijena je bila vrlo važan faktor, rekao je.

U završnoj fazi natječaja dodatni stručnjaci analizirali su uži izbor radova.

- Koliko znamo, uključeni su bili i stručnjaci poput statičara. Zaključak je bio da svi projekti imaju određene izazove, ali da nijedan problem nije nerješiv, pojasnio je Marko.

Bočni pogled na stadion prema odabranom rješenju | foto: VG13 Architects Studio Associato

‘Stadion danas više nije samo stadion’

Razgovaralo se i o tome kako bi Maksimir trebao funkcionirati izvan dana utakmica.

- Stadion danas više nije samo mjesto na koje dođete pogledati utakmicu i odete kući. To je prostor s restoranima, kafićima, klupskim sadržajima i drugim komercijalnim prostorima, rekao je Luka.

Marko je dodao da su upravo ti sadržaji važni za buduću financijsku održivost stadiona.

- Klubovi iznajmljuju prostore, imaju teretane, restorane i druge sadržaje. Kod nas još uvijek ne znamo kako će taj model izgledati, rekao je.

U razgovoru su spomenuti i europski primjeri manjih, ali funkcionalnih stadiona.

- Meni kod Maksimira zasad nedostaje snažniji identitet kroz boje ili rasvjetu. Imate stadione koji možda nisu arhitektonska čuda, ali kao cjelina funkcioniraju fantastično, rekao je Luka. Kao primjere naveo je stadion Lokomotiva iz Moskve, budući stadion norveškog Bodo/Glimta te nove talijanske stadione u Comu i Veneciji.

stadion Maksimir | foto: VG13 Architects Studio Associato

Prvo Kranjčevićeva, onda rušenje Maksimira

Za kraj se razgovaralo o tome što slijedi. Nina je podsjetila da je već ugovorena izrada projekta rušenja starog Maksimira.

- Prvo treba pripremiti rušenje, zatim završiti idejno rješenje, izraditi glavni i izvedbeni projekt, dobiti potrebne dozvole i izabrati izvođača. Sama gradnja trebala bi trajati oko dvije godine, rekla je.

Prije toga mora biti dovršen stadion u Kranjčevićevoj ulici.

- Ako sve bude išlo prema planu, Dinamo bi se sljedeće godine mogao preseliti u Kranjčevićevu, a onda bi moglo krenuti rušenje Maksimira. I to je ogroman posao koji može trajati mjesecima jer nakon rušenja treba ukloniti sav materijal i pripremiti teren, zaključio je Marko.

Bilo kako bilo, prije otvaranja novog gradilišta ipak prvo treba razriješiti pitanja oko samog pobjedničkog rješenja. Ili možemo samo reći - 'Que sera, sera'.