Arhitektonske politike RH za narednih 7 godina: Vrijednost javnih zgrada veća je od troška građenja

Hrvatska bi uskoro trebala dobiti nove Arhitektonske politike Republike Hrvatske pod nazivom 'Kvalitetan prostor za sve', odnosno strateški dokument kojim se za sljedeće sedmogodišnje razdoblje želi usmjeriti razvoj, oblikovanje i upravljanje prostorom. Dokument se nalazi u javnom savjetovanju koje traje do 10. listopada.

Važno je znati da arhitektonske politike nisu novi zakon ni prostorni plan, već neobvezujući, ali usmjeravajući akt koji bi trebao povezati različite sektore i postaviti kriterije kvalitete, osobito kada je riječ o javnim ulaganjima. Izrada i provedba povjerene su Zavodu za prostorni razvoj i Hrvatskoj komori arhitekata, dok dokument donosi Vlada RH uz prethodno mišljenje Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske.

Temeljna ideja dokumenta može se svesti na promjenu načina na koji država gleda na prostor. Nije dovoljno da je građevina zakonita, tehnički ispravna i izgrađena u skladu s prostornim planom, nego bi trebalo voditi računa i o kvaliteti prostora koji njome nastaje. Dokument zato kvalitetu povezuje s dugoročnom vrijednošću za stanovništvo, okoliš i prostor, a osobitu odgovornost daje javnom sektoru kao investitoru.

Postavljeno je pet glavnih ciljeva: učinkovitije upravljanje prostorom, kvalitetan prostor za život svih građana, razvoj kulture oblikovanja prostora i sudjelovanja javnosti, podizanje kompetencija javne uprave, struke i gospodarstva te stvaranje održivog i otpornog prostora. Digitalizacija prostornog planiranja i gradnje te primjena novih znanja i tehnologija trebale bi biti horizontalni alati za njihovo ostvarivanje.

Kvaliteta prostora javni interes

Jedna od važnijih poruka Arhitektonskih politika jest da kvalitetu prostora nije moguće svesti na estetsku vrijednost pojedine zgrade. U fokusu je cijeli izgrađeni okoliš koji obuhvaća zgrade, ulice, trgovi, javni prostori, infrastruktura, krajobraz i njihov međusobni odnos.

Takvo shvaćanje nije potpuno novo jer je već Strategija prostornog razvoja Republike Hrvatske arhitektonsku vrsnoću povezala s odabirom lokacije, mjerilom, materijalima, funkcionalnošću, učinkovitim korištenjem resursa, trajnošću, energetskom učinkovitošću i ekološkom održivošću.

Nova politika tu ideju pokušava pretvoriti u zajednički okvir djelovanja države, lokalne samouprave, projektanata i investitora. Tako se prostor tretira kao resurs čija kvaliteta ima društvene, gospodarske, zdravstvene i okolišne posljedice, a ne samo kao površina na kojoj je dopušteno graditi.

Arhitektura | Freepik

Pet ciljeva za sedam godina

Dokument je strukturiran oko pet međusobno povezanih ciljeva koji pokazuju da se arhitektonska politika ne odnosi samo na projektiranje zgrada.

Prvi je učinkovito upravljanje prostorom, dok drugi traži stvaranje kvalitetnog prostora za život svih građana. Treći obuhvaća kulturu oblikovanja prostora, podizanje svijesti o njegovoj vrijednosti i sudjelovanje javnosti, a četvrti se odnosi na kompetencije tijela javne uprave te stručnih i gospodarskih subjekata.

Peti cilj je održiv i otporan prostor, što arhitekturu i prostorno planiranje povezuje s klimatskim promjenama, okolišem i dugoročnom sposobnošću naselja i građevina da odgovore na nove uvjete. Takva struktura pokazuje ambiciju da se kvaliteta prostora promatra kroz čitav proces, od planiranja i odlučivanja do projektiranja, gradnje, korištenja i održavanja.

Javni sektor trebao bi postaviti standard

Posebno mjesto u dokumentu imaju javna ulaganja jer država, gradovi, općine i druge javne institucije svojim projektima izravno oblikuju velik dio prostora koji svakodnevno koriste građani. Ministarstvo navodi da je jedan od ciljeva Arhitektonskih politika postaviti kriterije kvalitete i osigurati da ulaganja, 'posebno javna', stvaraju dugoročnu vrijednost za stanovništvo, okoliš i prostor.

To znači da bi kod škole, vrtića, doma zdravlja, javne zgrade, trga ili drugog javnog zahvata vrijednost projekta trebalo promatrati šire od početne cijene izgradnje. Kvaliteta projektiranja, funkcionalnost, trajnost, troškovi korištenja i održavanja te odnos građevine prema prostoru postaju dio šire slike. Upravo će način na koji se takvi kriteriji budu primjenjivali u javnoj nabavi, natječajima i financiranju projekata biti jedan od važnijih pokazatelja stvarnog dosega politike.

Arhitektonski natječaji kao instrument kvalitete

Važan kontekst za provedbu nove politike daje i novi Zakon o prostornom uređenju, koji posebno uređuje arhitektonske i urbanističke natječaje. Zakon određuje da se natječaji iz područja arhitekture i urbanizma provode s ciljem osiguranja načela vrsnoće gradnje, dok se obveza arhitektonskog natječaja prostornim planovima može propisati za zgrade javne i društvene namjene te druge zahvate od osobite važnosti za sliku naselja ili krajobraza.

Za javne naručitelje takvi se natječaji provode prema postupcima i kriterijima javne nabave. Tako arhitektonska politika dobiva dodirnu točku s konkretnim zakonskim instrumentom, odnosno kvalitetno rješenje može se tražiti kroz konkurenciju projektnih ideja, a ne samo izborom ponude prema uvjetima klasične nabave projektantske usluge. Koliko će se taj instrument koristiti, međutim, ovisit će i o tome koliko će ga prostorni planovi doista propisivati.

Muzej Soumaya | foto: Unsplash

Od najniže cijene prema dugoročnoj vrijednosti

Jedno od ključnih pitanja koje dokument otvara jest način na koji javni sektor definira vrijednost nekog projekta. Najjeftinije projektiranje ili najniži početni trošak gradnje ne znače nužno i najjeftiniju građevinu tijekom njezina životnog vijeka.

Loše projektirana zgrada može imati veće troškove energije, održavanja i naknadnih prilagodbi, dok nekvalitetno uređen javni prostor može zahtijevati novu intervenciju mnogo prije nego što je planirano. Strategija prostornog razvoja već je arhitektonsku vrsnoću povezala s materijalnom trajnošću, učinkovitim korištenjem resursa, energetskom učinkovitošću i održivim korištenjem. Nova arhitektonska politika takav pristup nastoji prenijeti u širi sustav odlučivanja, posebno kod ulaganja javnog novca.

Gradovi i općine bit će ključni za provedbu

Iako se politika donosi na nacionalnoj razini, velik dio njezinih ciljeva teško je ostvariti bez gradova i općina. Upravo lokalna razina donosi velik broj prostornih planova, upravlja javnim prostorima i pokreće projekte škola, vrtića, sportskih objekata, kulturnih sadržaja, trgova, parkova i komunalne infrastrukture. Zato će stvarni učinak dokumenta ovisiti o tome hoće li načela kvalitete postati dio lokalnog planiranja i pripreme investicija ili će ostati prvenstveno deklarativna načela nacionalne politike.

Dodatno pitanje bit će kapacitet lokalnih uprava, posebno manjih jedinica, za provođenje složenijih postupaka, pripremu kvalitetnih projektnih zadataka i vrednovanje arhitektonske kvalitete. Zbog toga cilj koji se odnosi na povećanje kompetentnosti javne uprave nije sporedan, nego jedan od preduvjeta za provedbu ostalih ciljeva.

Digitalizacija kao horizontalna mjera

Provedbu politike država želi povezati s digitalnom transformacijom prostornog uređenja i gradnje. Ministar Bačić naveo je da se cjelokupan proces projektiranja, gradnje i prostornog planiranja provodi kroz Informacijski sustav prostornoga uređenja, a digitalizacija je predstavljena kao horizontalna mjera koja treba poduprijeti ostvarenje arhitektonskih politika.

Digitalni prostorni planovi i dostupniji podaci mogu ubrzati postupke, ali i olakšati analizu prostora prije donošenja odluka. Sama digitalizacija, međutim, ne jamči kvalitetu projekta – ona prvenstveno daje kvalitetniju informacijsku i proceduralnu podlogu za odlučivanje. Stoga će njezina vrijednost ovisiti o tome koriste li se podaci samo za ubrzavanje administrativnih postupaka ili i za kvalitetnije planiranje prostora.

Održivost više nije samo energetska učinkovitost

Peti cilj dokumenta, održiv i otporan prostor, posebno je važan jer pojam održivosti širi izvan pitanja potrošnje energije pojedine zgrade. Prostorno planiranje mora uzeti u obzir lokaciju gradnje, klimatske rizike, raspoložive resurse, postojeću infrastrukturu, krajobraz i dugoročne posljedice intervencija. Strategija prostornog razvoja još je ranije upozorila na potrebu savjesnog planiranja kako bi se izbjegavala gradnja na neprikladnim lokacijama, primjerice područjima izloženima poplavama, odronima i klizištima.

U tom smislu otporna arhitektura nije samo tehnički bolje projektirana zgrada nego i pravilno odabrana lokacija te naselje sposobno odgovoriti na klimatske, demografske i druge promjene. Nova politika tako pokušava povezati odluke koje su se ranije često promatrale odvojeno – prostorno planiranje, arhitekturu, zaštitu okoliša i upravljanje rizicima.

Zagreb Eye na glavnom zagrebačkom trgu; foto: čitateljica

Građani nisu samo krajnji korisnici prostora

Jedan od ciljeva politike izričito povezuje kulturu oblikovanja prostora s podizanjem svijesti i sudjelovanjem javnosti. To je važna promjena perspektive jer građani u sustavu prostornog uređenja nisu samo korisnici konačno izgrađenog prostora, nego bi trebali sudjelovati i u procesima koji prethode njegovu nastanku. Javne rasprave o prostornim planovima jedan su formalni oblik tog sudjelovanja, ali kultura prostora podrazumijeva i šire razumijevanje posljedica odluka o gradnji.

Kvalitetno sudjelovanje javnosti pritom zahtijeva dostupne i razumljive informacije te dovoljno rano uključivanje građana da njihovi prijedlozi još mogu utjecati na rješenja. Uspjeh ovog dijela politike stoga će ovisiti o tome hoće li participacija biti shvaćena kao administrativna obveza ili kao sastavni dio procesa planiranja.

Neobvezujući dokument – snaga i graničenje

Za razumijevanje stvarnog dosega Arhitektonskih politika ključno je da ih Ministarstvo definira kao neobvezujući, ali usmjeravajući akt. To znači da sam dokument neće investitoru neposredno propisati dopuštenu visinu zgrade, udaljenost od međe ili neki drugi uvjet gradnje, niti može zamijeniti zakon, pravilnik ili prostorni plan.

Njegova je uloga postaviti smjer prema kojem bi se trebali razvijati propisi, planovi, javne politike, ulaganja i profesionalna praksa. Upravo je zato teško unaprijed procijeniti njegov stvarni učinak: ambiciozno formulirani ciljevi mogu imati velik utjecaj ako ih prate konkretne mjere, financiranje i promjene postupaka, ali mogu ostati uglavnom deklarativni ako se ne prenesu u instrumente koji obvezuju donositelje odluka. Najvažnije pitanje nakon donošenja dokumenta zato neće biti samo što u njemu piše, nego gdje će se njegova načela konkretno početi primjenjivati.