Građevinski otpad u RH: Pravimo 2 milijuna tona godišnje, a za skoro 100 tisuća nema evidencije gdje završava

Građevinski otpad ne završava na naslovnicama dok se ne pojavi na mjestu na kojem ne bi smio biti – uz šumski put, u napuštenom kamenolomu, na privatnoj parceli ili uz rub naselja. Ipak, riječ je o jednom od najvećih tokova otpada u Hrvatskoj koji treba pratiti. 

Prema izvješću o gospodarenju građevnim otpadom za 2024. godinu, u Hrvatskoj je nastanak građevnog otpada procijenjen na više od 2,06 milijuna tona. To je oko osam posto više nego godinu ranije i čak 73 posto više nego 2015. godine.

Prema podatcima iz Informacijskog sustava gospodarenja otpadom Republike Hrvatske (ISGO), iza tako velike količine kriju se vrlo različiti materijali. Građevni otpad nije samo ono što se u svakodnevnom govoru naziva šutom. Zakon o gospodarenju otpadom građevni otpad definira kao 'otpad nastao aktivnostima građenja i rušenja'. Tako u tu skupinu ulaze beton, cigla, crijep i keramika, asfalt, metali, drvo, staklo, plastika, izolacijski materijali, zemlja i kamenje, materijali na bazi gipsa, miješani otpad od rušenja, ali i opasne frakcije poput materijala koji sadrže azbest, PCB ili druge opasne tvari.

Planiranje zbrinjavanja

Hrvatski sustav je, barem na razini propisa, postavljen tako da pitanje otpada ne počinje kada kamion pun šute napusti gradilište. Ono bi trebalo početi već u projektiranju.

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne vezano uz recikliranje i gospodarenje otpadom naglašava da se tijekom projektiranja moraju predvidjeti rješenja za gospodarenje otpadom koji će nastati tijekom građenja i uklanjanja građevine, uključujući posebno postupanje s opasnim otpadom. Kod projekta uklanjanja treba razraditi i mjere gospodarenja, oporabe i zbrinjavanja otpada te način odvoza građevnog materijala nastalog rušenjem.

Dodatno, od 1. siječnja 2026. na snazi je novi Zakon o gradnji koji dodatno naglašava održivost tijekom cijelog životnog ciklusa građevine. Među temeljnim zahtjevima nalazi se održiva uporaba prirodnih izvora koja je jasno definirana.

Građevina treba biti projektirana, izgrađena, korištena, održavana i na kraju rastavljena ili uklonjena tako da se što više smanji nastanak otpada, poveća uporaba sekundarnih materijala te omogući ponovna uporaba ili recikliranje građevine i njezinih materijala. To je važna promjena perspektive. Zgrada se više ne promatra samo kao konačan proizvod, nego kao svojevrsno spremište materijala koji bi nakon desetljeća uporabe trebali imati mogućnost povratka u gospodarstvo.

rušenje | foto: baustela.hr / Ivana Solar

Samo odvesti šutu nije opcija

Ključna odgovornost u fazi izvođenja radova pripada izvođaču. Novi Zakon o gradnji propisuje da izvođač mora gospodariti građevnim otpadom nastalim na gradilištu te ga oporabiti i/ili zbrinuti u skladu s propisima o gospodarenju otpadom. Kod uklanjanja građevine izvođač mora osigurati i dokaze da je s nastalim otpadom postupano u skladu s propisima.

Upravo je dokumentiranje toka otpada jedno od ključnih pitanja funkcioniranja sustava. Nije dovoljno da materijal fizički nestane s gradilišta. Sustav je postavljen tako da se može pratiti što je nastalo, o kojoj je vrsti otpada riječ, kome je otpad predan i kako se s njime dalje postupalo.

Opći režim takvog praćenja uređuju Zakon o gospodarenju otpadom i Pravilnik o gospodarenju otpadom. Pravilnik određuje, među ostalim, razvrstavanje otpada prema ključnim brojevima, način vođenja pratećih listova te uvjete pod kojima mogu djelovati osobe koje sakupljaju, skladište ili obrađuju otpad.

U ovom kontekstu građevinski otpad najvećim je dijelom obuhvaćen skupinom 17 Kataloga otpada. U njoj se razlikuju beton, cigla, keramika, drvo, staklo, plastika, metali, zemlja, izolacijski materijali, gips i različite vrste miješanog otpada, a zvjezdicom su označene opasne vrste.

Takva klasifikacija nije administrativna formalnost. Čisti beton može nakon obrade postati reciklirani agregat. Mješavina građevinskih materijala kontaminirana opasnim tvarima zahtijeva sasvim drukčiji tretman.

Rušenje 'na hrpu'

Temelj logike suvremenog gospodarenja građevnim otpadom jest odvajanje materijala što bliže mjestu nastanka. Ako se pri rušenju beton, drvo, metal, plastika, staklo, gips i izolacijski materijal pomiješaju u jednu masu, mogućnost kvalitetnog recikliranja naglo se smanjuje, a trošak naknadnog razvrstavanja raste.

Pravilnik o građevnom otpadu i otpadu koji sadrži azbest zato već godinama propisuje mjere kojima se u projektnoj dokumentaciji i tijekom radova treba omogućiti izdvajanje materijala koji se mogu ponovno koristiti, odvojeno prikupljanje različitih vrsta otpada te posebno izdvajanje opasnih tvari. Investitor mora prije rekonstrukcije, održavanja ili uklanjanja građevine izvođača obavijestiti o materijalima za koje zna da predstavljaju ili će postati opasni otpad.

Posebno je važna razlika između 'otpada' i 'uporabljivog građevnog proizvoda'. Cigla, crijep, kameni element ili drugi materijal koji se može izdvojiti i ponovno upotrijebiti bez obrade ne mora nužno završiti kao otpad. To je jedna od polaznih točaka kružnog gospodarstva u graditeljstvu koje podrazumijeva prvo spriječiti nastanak otpada, zatim ponovno uporabiti proizvod, potom reciklirati materijal, a zbrinjavanje ostaviti kao posljednju mogućnost.

rušenje | foto: baustela.hr / Ivana Solar

Četvrtina otpada

Zakonom o gospodarenju otpadom utvrđen je cilj prema kojem je do 2020. trebalo osigurati da najmanje 70 posto mase neopasnog građevnog otpada, uz propisanu iznimku za određenu zemlju i kamenje, bude pripremljeno za ponovnu uporabu, reciklirano ili na drugi način materijalno oporabljeno, uključujući nasipavanje kada otpad zamjenjuje druge materijale.

Prema najnovijim službenim podacima, Hrvatska je taj prag prešla. Stopa oporabe građevnog otpada za 2024. iznosila je 75,5 posto, nakon 71,2 posto u 2023. godini. U 2024. je oko 60,9 posto nastalog građevnog otpada reciklirano, 7,9 posto oporabljeno nasipavanjem, a 0,3 posto energetskom oporabom. Istodobno je 26,2 posto završilo u postupcima zbrinjavanja, uglavnom odlaganjem. Za oko 4,7 posto, odnosno gotovo 97 tisuća tona procijenjenog otpada, nije bio poznat način gospodarenja. Uz napomenu kako se stopa oporabe od 75,5 posto računa prema zasebnoj metodologiji Europske unije.

Upravo posljednji podatak pokazuje gdje je jedan od najvećih problema sustava. I kada država na razini ukupne statistike ispuni cilj, dio otpada i dalje ostaje izvan potpune evidencije.

Ovdje svakako treba spomenuti da je Plan gospodarenja otpadom Republike Hrvatske još ranije upozorio na nedovoljno poznavanje tokova građevnog otpada, posebno miješanog otpada od rušenja i šute, kao i na nedostatne kapacitete za obradu na pojedinim područjima. Posljedica može biti otpad koji se ne zbrinjava kroz ovlašteni sustav i zato ostaje izvan službene statistike.

Reciklažna dvorišta nisu sva ista

Za građane je posebno važna razlika između običnog reciklažnog dvorišta i reciklažnog dvorišta za građevni otpad. Zakon o gospodarenju otpadom reciklažno dvorište za građevni otpad definira kao građevinu namijenjenu razvrstavanju, mehaničkoj obradi i privremenom skladištenju građevnog otpada. Pri tomu izričito navodi da takav objekt nije isto što i klasično reciklažno dvorište namijenjeno prvenstveno manjim količinama različitih vrsta otpada iz kućanstava.

To znači da odgovor na često pitanje građana 'mogu li šutu iz renovacije kupaonice jednostavno odnijeti u reciklažno dvorište?' ovisi o lokalnom sustavu, vrstama i količinama otpada koje konkretno dvorište zaprima te pravilima lokalnog davatelja usluge. Mogućnost predaje ovisi o vrsti i količini otpada, pravilima konkretnog reciklažnog dvorišta i lokalnom sustavu, dok se za veće količine građevnog otpada u praksi organizira predaja ovlaštenoj osobi.

Zbog ovakve situacije nacionalni Plan gospodarenja otpadom predvidio je dodatno jačanje infrastrukture. Među mjerama je izgradnja i opremanje reciklažnih dvorišta za građevni otpad na kopnu i otocima.

rušenje | foto: baustela.hr / Ivana Solar

Od šute do novog materijala

Najzanimljiviji dio sustava počinje onda kada građevni otpad prestane biti problem i ponovno postane sirovina. Beton, cigla i drugi mineralni materijal mogu se drobiti, prosijavati i obrađivati u reciklirane agregate. Asfalt se može ponovno koristiti u proizvodnji asfaltnih mješavina, a metali imaju razvijeno tržište recikliranja.

No, da bi obrađeni materijal pravno prestao biti otpad i mogao se ponovno staviti na tržište kao materijal ili proizvod, mora zadovoljiti propisane kriterije za ukidanje statusa otpada. Tu je ključan Pravilnik o ukidanju statusa otpada iz 2023. godine. On uređuje kriterije i postupak kojim određena tvar ili predmet nakon odgovarajuće obrade prestaje imati status otpada. Nacionalni Plan gospodarenja otpadom taj pravilnik izrijekom navodi kao važan propis upravo za obradu i ponovno korištenje građevnog otpada.

Podaci pokazuju rast količine takvog materijala. U 2024. godini količina reciklažnog agregata, reciklažnog asfalta i drugih materijala dobivenih obradom mineralnog građevnog otpada kojima je ukinut status otpada dosegnula je gotovo 669 tisuća tona.

To je možda i najvažniji pokazatelj stvarne tranzicije sustava. Cilj više nije samo pronaći legalno mjesto na koje će se šuta odvesti, nego iz nje proizvesti sekundarnu sirovinu koja može zamijeniti dio novog kamena, pijeska, šljunka i drugih prirodnih materijala.

rušenje | foto: baustela.hr / Ivana Solar

Posebna pravila za azbest

Poseban i znatno osjetljiviji dio priče čini građevni otpad koji sadrži azbest. On se smatra opasnim otpadom i za njega vrijede posebna pravila.

Pravilnik o građevnom otpadu i otpadu koji sadrži azbest propisuje da se pri uklanjanju materijala mora spriječiti raznošenje azbestnih vlakana, prašine i komada izvan gradilišta. Izdvojeni azbestni otpad mora se za prijevoz pripremiti tako da ne dolazi do oslobađanja vlakana, primjerice korištenjem zatvorenih spremnika, odgovarajućih čvrstih vreća ili omatanjem folijom. Zbrinjavanje se provodi na posebno uređenim kazetama na odlagalištima.

Dodatne tehničke uvjete propisuje Pravilnik o odlagalištima otpada. Građevni otpad koji sadrži azbest pod propisanim se uvjetima može prihvatiti na odgovarajuće odlagalište, a način odlaganja mora spriječiti oslobađanje vlakana u okoliš.

Prema podacima za 2024., u Hrvatskoj je sakupljeno gotovo 4.985 tona otpada koji sadrži azbest, a oko 4.813 tona otpremljeno je na zbrinjavanje. U 15 županija postoje kazete za takav otpad ukupnog kapaciteta oko 92.100 prostornih metara, dok ih u šest županija nema. Procijenjena ukupna popunjenost tih kapaciteta krajem 2024. iznosila je 55,2 posto.

Svaka tona mora imati trag

Hrvatska, dakle, nema regulatornu prazninu kada je riječ o građevnom otpadu. Naprotiv, sustav se proteže od Zakona o gradnji i projektiranja građevine, preko Zakona o gospodarenju otpadom i obveza izvođača i posjednika otpada, do posebnih pravila o razvrstavanju, prijevozu, obradi, recikliranju, odlaganju i azbestu. No, ključno je pitanje provedbe tog sustava.

Službeni podaci pokazuju istodobno dva procesa. S jedne strane, stopa oporabe građevnog otpada porasla je sa 71,2 posto u 2023. na 75,5 posto u 2024., dok istodobno raste količina materijala nastalog obradom mineralnog građevnog otpada kojem je ukinut status otpada. S druge strane, gotovo sto tisuća tona procijenjenog građevnog otpada u 2024. ostalo je bez evidentiranog načina gospodarenja, dok više od četvrtine ukupne količine i dalje završava u postupcima zbrinjavanja.

Zato je za ocjenu uspješnosti sustava premalo pitati samo koliko je reciklažnih dvorišta izgrađeno ili je li Hrvatska ostvarila cilj od 70 posto postavljen za 2020. godinu. Važnija su pitanja gdje završava svaka tona materijala nastala rušenjem i rekonstrukcijom, koliko je lako legalno predati građevni otpad u svakom dijelu Hrvatske, koliko se učinkovit nadzor provodi nad izvođačima i prijevoznicima te postoji li dovoljno tržište za reciklirane građevne materijale.

Jer potpuno kružno gospodarstvo ne počinje recikliranjem. Ono počinje trenutkom u kojem se zgrada projektira tako da će se jednoga dana moći rastaviti, a njezini materijali ponovno upotrijebiti umjesto odbaciti.