Renovirao kuću, pa otkrio podzemni svijet! Tajna grada koji se prostire desecima metara ispod zemlje

Priča o jednom od najneobičnijih arheoloških otkrića u Turskoj počinje 1963. godine. Prema raširenim izvještajima, stanovnik Derinkuyua tijekom obnove kuće uklonio je zid i iza njega pronašao skrivenu prostoriju. Ispostavilo se da prostor vodi prema golemom podzemnom kompleksu, čiji su hodnici i dvorane stoljećima služili kao sklonište lokalnom stanovništvu.

Ono što se nalazi ispod današnjih kuća i ulica daleko je od običnog podruma. Derinkuyu je višerazinski sustav prostorija, prolaza i tunela isklesanih u vulkanskoj stijeni, s dubinom koja doseže približno 85 metara. Podzemni kompleks obuhvaća prostore za stanovanje, skladištenje hrane, držanje životinja i vjerske obrede. U literaturi se spominje i procjena da je mogao pružiti utočište za čak 20.000 ljudi, premda nije riječ o arheološki potvrđenom broju stanovnika.

Grad duboko ispod zemlje

Derinkuyu se nalazi u turskoj pokrajini Nevşehir, oko 30 kilometara od istoimenog grada, u regiji poznatoj po neobičnim stijenama i nastambama isklesanima u kamenu. Kako navodi tursko Ministarstvo kulture i turizma, podzemni grad doseže približno 85 metara dubine, a danas je za obilazak dostupan samo manji dio njegova prostora.

Posebnost ovog kompleksa nije samo njegova veličina, nego i način na koji je izgrađen. Stanovnici Kapadokije iskoristili su relativno mekan vulkanski tuf, koji se mogao obrađivati jednostavnijim alatima. U njemu su postupno nastajale prostorije različitih namjena, povezane hodnicima, stubištima i uskim prolazima.

Kako objašnjava UNESCO, vulkanski krajolik Kapadokije, oblikovan dugotrajnom erozijom, omogućio je razvoj jedinstvenih naselja isklesanih u stijeni. Među njima su i podzemni gradovi Derinkuyu i Kaymaklı, koji predstavljaju važan dio povijesne i graditeljske baštine tog područja.

podzemni grad, Turska | foto: Wmmorrow / Wikimedia Commons / CC BY-SA 4.0.

Podzemlje na 7 razina

Za razliku od jednostavnih skloništa, Derinkuyu je imao složenu organizaciju prostora. Kako je navedeno u službenoj publikaciji turske Glavne uprave za kulturnu baštinu i muzeje, na prvoj razini nalazili su se staja, vinarija, prostor za vjersku poduku i crkva. Druga razina obuhvaćala je stambene prostorije, kuhinju i prostore za pripremu hrane.

Na trećoj i četvrtoj razini nalazili su se povezani tuneli i skladišta namirnica, dok su peta i šesta bile namijenjene svakodnevnom životu. Sedma razina uključivala je crkvu križnog tlocrta, bunar i grobnu prostoriju. Takav raspored pokazuje da se prilikom gradnje vodilo računa o različitim potrebama zajednice.

Posebno je zanimljiva škola za vjersku poduku, čiji je prostor natkriven bačvastim svodom. Prema podacima muzejske uprave Nevşehira, takva konstrukcija nije uobičajena za podzemne gradove ovog područja. Uz glavnu dvoranu nalazile su se i manje prostorije koje su služile za rad i učenje.

Kamena vrata kao obrambeni sustav

Jedno od najzanimljivijih graditeljskih rješenja Derinkuyua njegova je zaštita od neprijatelja. Podzemni prolazi na pojedinim su mjestima toliko uski i niski da je kretanje kroz njih moguće samo pojedinačno. Takva organizacija prostora otežavala je prodor većeg broja napadača.

Dodatnu zaštitu pružala su masivna kružna kamena vrata, koja su se mogla pomicati kako bi zatvorila prolaze između pojedinih dijelova kompleksa. Kako objašnjava turska Glavna uprava za kulturnu baštinu i muzeje, takvi kameni blokovi služili su za zatvaranje ulaza iznutra u slučaju opasnosti.

Ni opskrba vodom nije bila prepuštena slučaju. Prema službenim podacima muzejske uprave, ventilacijski otvor dubok približno 55 metara istodobno je služio kao bunar. Pojedini bunari nisu bili izravno povezani s površinom, čime se smanjivala opasnost od trovanja vode tijekom neprijateljskih napada.

podzemni grad, Turska | foto: TobyJ / Wikimedia Commons / CC BY-SA 4.0

Sklonište koje se koristilo stoljećima

Iako nije moguće sa sigurnošću utvrditi kada su nastali prvi podzemni prostori Derinkuyua, poznato je da su se tijekom povijesti proširivali i prilagođavali potrebama stanovništva. Podzemna naselja Kapadokije posebno su važnu ulogu imala u razdobljima ratova i vjerskih sukoba.

UNESCO navodi kako su se tijekom kasnijih povijesnih razdoblja stanovnici regije okupljali u podzemnim naseljima kako bi se zaštitili od arapskih napada. Derinkuyu i obližnji Kaymaklı tako su služili kao mjesta utočišta, a njihova arhitektura svjedoči o dugotrajnoj prilagodbi životu u nesigurnim okolnostima.

Službena publikacija turskog Ministarstva kulture također povezuje korištenje podzemnih prostora s prvim kršćanskim zajednicama koje su u Kapadokiju dolazile bježeći pred progonima. Zbog toga su u podzemnim kompleksima nastajale crkve i prostori za vjerske aktivnosti, uz prostorije potrebne za svakodnevni život.

Danas je dostupan samo mali dio grada

Premda je Derinkuyu ponovno otkriven 1963. godine, njegovo istraživanje i uređivanje za posjetitelje odvijalo se postupno. Prema podacima turskog Ministarstva kulture i turizma, podzemni grad otvoren je za javnost 1965. godine, a danas je moguće obići približno deset posto kompleksa.

Osim same dubine, impresivna je i činjenica da su brojni prostori međusobno povezani sustavom tunela, stubišta i prolaza. Posjetitelji danas mogu vidjeti dio nekadašnjih stambenih prostorija, skladišta, crkvenih prostora i obrambenih kamenih vrata.

Derinkuyu je dio šireg područja Nacionalnog parka Göreme i stijenskih lokaliteta Kapadokije, koje je 1985. godine uvršteno na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Kako ističe UNESCO, podzemni gradovi i nastambe isklesane u stijeni svjedoče o iznimnom načinu na koji su stanovnici ovog područja tijekom stoljeća prilagođavali arhitekturu prirodnom okolišu.