Idejni tvorac Novog Zagreba: ‘Kad sam prešao Savu, priroda je bila divlja, ali predivna, a Zagreb se volio’
Novi Zagreb bio je mega projekt za glavni grad. U planu su bila ne jedno, već više stambenih naselja u koja bi se smjestili ljudi koji su ovdje hrlili na krilima industrijalizacije. ‘Stari’ dio grada imao je svoje urbanističke probleme, a ‘divljina’ i pustoš s južne strane rijeke obećavali su nešto neviđeno. Stambena naselja planirala su se pomno, a na njima se radilo uz pomoć novih tehnologija u gradnji. Najveće građevinske tvrtke koristile su metodu montažne gradnje pa su zgrade ‘nicale’ brzo, no, jako se vodilo računa o raspoređenosti naselja i elementima popratne infrastrukture. Jedan od glavnih tvoraca Zapruđa, Središća, Sigeta i Utrina, arhitekt i slikar Vinko Uhlik, s nama dijeli svoja sjećanja i iskustvo s podizanjem novog dijela grada.
arhitekt Vinko Uhlik, tvorac Središća | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr
Iz arhitektonskog, građevinarskog, urbanističkog i sociološkog aspekta – Novi Zagreb bio je nešto sasvim novo za Zagreb. Doseljavanje iz raznih dijelova grada i države tražilo je gradnju novog dijela grada, skoro jedan novi grad, a u trenucima kada se prešlo s ‘one strane Save’ da bi se s tim zadatkom krenulo, nitko nije mogao znati kako će se novonastala ideja za centar grada odviti u budućnosti.
Kada se krenulo raditi na Novom Zagrebu, u posao su bili uključeni brojni stručnjaci. Na natječaje za nova naselja pristizali su radovi različitih grupa arhitekata koji su imali svoje zamisli za naselja. Valjalo je osmisliti kako će sve funkcionirati, a zamislite kakav je pritisak i prilika bila dobiti odgovornost, s druge strane rijeke na prostoru koji grad dotad nije poznavao, isplanirati smještaj za ogromne količine stanovnika. Radilo se naveliko i prilično brzo te su već u 1960-ima niknula prva veća stambena naselja.
Do danas, za Novi Zagreb ostaju prepoznatljive široke avenije, pravilne linije i zelenilo između zgrada. Međutim, u dijelovima koji su ostali neizgrađeni, novogradnja nabijenom gradnjom bez zelenila ometa sliku ‘pravog’ Novog Zagreba. Takav scenarij možda najviše boli upravo jednog od glavnih idejnih tvoraca novozagrebačkih naselja, koji već nekoliko desetljeća stanuje upravo u kvartu koji je sam projektirao. Vinko Uhlik, tvorac Središća, Zapruđa, Utrina i Sigeta ni kao čovjek ni kao arhitekt, slikar i urbanist, aktualne promjene u Zagrebu pa i s južne strane Save, ne smatra pozitivnima.
Vinko Uhlik poslovno-stambena zgrada Siget | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
Netaknuta priroda na drugoj obali
Uhlik, koji je radio na Novom Zagrebu najviše u 1960-tima i 1970-tima, projektirao je razne dijelove naselja, kao što su tržnica, škole i vrtići. Upravo ti elementi infrastrukture danas često nedostaju u novim zagrebačkim stambenim naseljima. Ipak, problem koji možda još više muči Uhlika, iskrenog zaljubljenika u Zagreb i u prirodu, zapostavljanje je zelenih površina, a zelenilo je, nakon prelaska Save, bilo beskrajno. Kreće nam pričati kako je sve izgledalo prije nego je niknuo, kako kaže, ‘novi grad’.
– Pitali ste što je ovdje bilo prije novog grada. To je bio jedan, tu je teško reći pravu riječ. Ali recimo da je to bila jedna tako lijepa priroda. Baš divlja. Nije ona podivljala, već ju civilizacije nije ‘ugnjavila’, nego je to bilo kako je bilo. Bilo je i seoskih oranica, seoskih travnjaka, travnjaka za stoku i tako dalje. Kao jedno veliko selo, ali bez kuća. Kuće su bile još južnije. Tako da je tu, oko dva kilometra paralelno sa Savom bio čisti prostor – predivan, prisjetio se Uhlik.
Na drugu stranu splavom
Prirodu isto tako opisuje kao ‘kompletnu svojom kompletnošću’, a iz načina na koji priča o svojem iskustvu prelaska rijeke na netaknuti teren, jasno je da je prizor bio nešto posebno. Preko Save, prisjeća se, prevozio ga je splavom gospodin, s kojim je vodio razgovore o tome kakav bi Novi Zagreb ‘trebao’ biti, kao i što je ‘ružno’ u Zagrebu, a što ne. Splavar je, prisjeća se Uhlik, imao vrlo jasnu viziju i znao je kako ne želi da novi dio grada izgleda. Dok priča, ne možemo zanemariti jednu ozbiljno umjetničku crtu u prepričavanju događaja koji su značili veliku prekretnicu za Zagreb.
‘studija’ središnjeg gradskog prostora | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
-Ne može se zamisliti stablo, a ni livada kojih nije bilo. Kad sam došao prvi put preko, bio sam fasciniran. Išao sam sa splavom na drugu stranu Save, sa čovjekom koji je prevozio preko i tako smo se fino razgovarali. Pričali bi o tome što je grad, koja je ljepota grada i kakav on treba biti. Bio je to običan čovjek koji je kormilario s tim svojim splavom, ali jako je fino mislio. Rekao je samo nemojte da naselje izgleda kao, i onda je naveo ona neka ružna naselja socijalističkih kuća P+4 koje nemaju fizionomije u sebi, opisao je Uhlik zanimljivo poznanstvo koje je stekao pri prelasku na drugu stranu rijeke Save.
U ranoj dobi susret s gradnjom
Prije prelaska Save, Zagreb je bio više-manje ograničen na centar i na neke periferije koje su se doseljavanjem novih radnika počele neravnomjerno širiti. Postojao je centar Zagreba, a južno od pruge su se oko današnje Vukovarske ulice, viđale prve naznake ‘urednih’ stambenih naselja. Međutim, korak koji se napravio prelaskom Save bio je nešto sasvim novo i posebno, a Vinko Uhlik sa svojim bratom bio je jedan od arhitekata koji su aktivno radili na promjenama.
Uhlik, koji je u Zagrebu bio od djetinjstva, susreo se pak sa gradnjom puno prije arhitekture. U prilično ranoj dobi, kad je već kao 14-godišnjak sudjelovao u akcijama na gradnji infrastrukture, u općini Maksimir, vidio je kako je to graditi. Isto tako, njegov brat, Josip Uhlik, radio je na prvom od urbanističkih planova koji su uključivali prelazak rijeke Save. Tada se gledalo ‘prema naprijed’, dok danas, boji se Uhlik, to više nije slučaj.
natječajno, urbanističko-arhitektonsko rješenje Središća, maketa, 1976. | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
– Moj stariji brat Josip Uhlik je prvi napravio urbanistički plan. Znao sam da će on to napraviti. No, jedan od direktora rekao mu je da što prije napravi urbanistički plan Zagreba, a ja sam zavirivao kako to izgleda. Na planu je radilo 250 ljudi. To su prolazne priče, ali je šteta da u Zagrebu nitko ne razmišlja što treba postojati i biti bolje, u buduće vrijeme, a ne sadašnje, osvrće se na rad svog brata Uhlik.
Šljunkovit teren za gradnju
Uz bratovu aktivnost u planiranju grada, ubrzo su stigli i prvi projekti našeg sugovornika. Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti 1957. godine, Uhlik je diplomirao i arhitekturu. U taj svijet je brzo ušao pa je od početka 1960-tih radio kao arhitekt za jedno od tada najvećih građevinskih poduzeća, Jugomont, a krenula su i njegova prva značajna ostvarenja. U Novom Zagrebu, odgovoran je za dijelove naselja Zapruđe, Središće, Utrine i Siget, a prve zgrade u Zapruđu radio je već u 1964.
Možemo samo zamišljati kako je bilo ‘podizati’ naselja poput Zapruđa ili Središća ‘iz nule’. Ipak, dok razmišljamo o tome kakvi su bili počeci gradnje, imajući na umu Savu koja je neposredno blizu tlu na kojem se gradilo, prirodno nam se nameće pitanje: Kakvo je bilo ‘riječno’ tlo za gradnju i jesu li postojali problemi s podzemnim vodama. Međutim, Uhlik nas upućuje da, dok je tlo bilo šljunkovito, podzemne vode nisu ometale gradnju.
– Jako važno pitanje. Oduševit ćete se kad Vam kažem. Pet metara ispod nas je samo riječni šljunak. To su tisuće godina rada – bez lijevog, desnog nasipa, koja se prolijevala, sad više, sad uže. Ipak, rijeka je kotrljala uvijek, nevjerojatno sigurno, ogromne količine šljunka. Sam, kad sam vidio te iskope, upitao sam se, kako je taj sitan šljunak uopće ovdje završio? To je sve priroda uradila, s osmjehom razmišlja Uhlik o snazi prirode koja je oblikovala riječni tok.
pogled na Bundek i Središće u 1970-tima | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
Jugomontova montažna gradnja
Na takvome se tlu gradilo, a Uhlikova rješenja za dijelove Novog Zagreba nerijetko su bila odabirana na natječajima. Kao arhitekt, Uhlik je ponajviše zaslužan za dijelove Zapruđe, Središće, Utrine i Siget. Uhlik je tako izradio detaljni urbanistički plan stambenog naselja u Zapruđu, 1964. godine, tipsku stambenu zgradu u Zapruđu P+4, 1964., po Jugomontovoj tehnologiji, te dizajn fasadnih membrana za zgrade p+8 i P+4 iste godine, također u Zapruđu.
U Zapruđu je radio i robnu kuću, po istoj Jugomontovoj tehnologiji, 1965., dječji vrtić i jaslice u Zapruđu i Trnskom, te idejno, sadržajno, urbanističko i prostorno rješenje centra Zapruđe, 1965. godine. S koautorom, B. Hlebcem radio je i na osnovnoj školi u Utrinama i Sigetu, no i u Velikoj Gorici i na Borongaju, također po tehnologiji Jugomonta, koji naziva ‘tvornicom kuća’, a istu tehnologiju nam je i opisao.
Riječ je o tehnologiji ‘montažne’ gradnje, odnosno, o predgotovljenim pločama, kojima su se gradile Jugomontove zgrade. Postojali su plafonski i zidni elementi, unaprijed definiranih veličina, a taj koncept omogućavao je vrlo brzu gradnju. Jedino su se čekale dizalice iz Slovenije, a u ‘kući’ rađenoj po Jugomontovoj tehnologiji i sam stanuje.
– Ova kuća je građena montažno. To sam ja projektirao. Tu nijedan zid nije u komadu, već su moduli veličine od 125 cm. To je modul jedan po kojem smo radili cijelu kuću, a svakih 125 centimetara je drugi komad zida, dok su ploče međusobno toliko jake da je dovoljno da ih se samo po određenim točkama – u pitanju su četiri točke – spoji varenjem. U pitanju je kontinuirano čelična zgrada, u smislu statike. I to je strašno bilo jeftino, objašnjava.
nikad realizirani, kulturno-društveni centar | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
Zidni i plafonski ‘panoi’
S elementima kojima se gradilo, a koji su bili napravljeni u Jugomontovim proizvodnim ‘barakama’, kako ih naziva, i dalje je oduševljen. Brzo su podignuta naselja poput Zapruđa, koje je za nekoliko tisuća ljudi nastalo vrlo brzo, upravo zahvaljujući takvim elementima, prisjeća se. Jedino što je bilo iole problematično u podizanju ‘kuća’, bile su dizalice koje su bile neizostavan dio cijelog procesa podizanja zgrada.
– Prije 50 godina, Jugomont je imao dvije vrste panoa – zidni i plafonski. Jednako veliki beton, samo drugačiji raspored armature. I te armature su uvijek negdje izlazile van, gdje su se mogle spajati – genijalne ideje. Ja sam bio mali klinac koji je to gledao i ja sam se divio. Kakve god hoćeš kuće.
Samo se moralo poštivati Jugomontove dimenzije, koje su bile standardizirane, i tako se spajanjem ploča provodila gradnja. Revolucionarni gradivni elementi bili su podijeljeni po debljinama, od kojih su se deblje koristile s boljom potresnom otpornosti, a tanje su bile ‘uobičajena mjera’.
– Jedino se morao podnositi modul Jugomontov, a to je bilo 125 visine i 255 centimetara dužine. I, gotovo. Između 15 i 25 imate ove koje na neki način čuvaju stubišta, 25 je debljina koju su digli u slučaju potresa. Ali, inače, veličine toga su odlične. Sve je isto. E, sad, isti ljudi, istih mentaliteta, nekada su radili ta čuda, a stvari su jako štimale, dodaje Uhlik, napominjući kako je isti način gradnje ipak bio napušten, nakon što je proizvodnju Jugomonta uništila velika poplava, govori Uhlik.
Lakši elementi za vrtiće i škole
Otad, kaže, isti tip gradnje nije se više vratio i nitko ga nije usvojio. Osim zgrada u Zapruđu, istom tehnikom građene su brojne zgrade u Novom Zagrebu, a sve osim nabave dizalica bilo je vrlo jednostavno. Samo su se temelji posebno betonirali, a razlika u objektima bila je što su se za manje objekte koristili lakši elementi.
– Jugomont je sam radio elemente, imao je naručene dizalice koje su se radile za tu montažu. Dizalice su sve radile u toj montaži. Osim kad je rađena betonaža temelja. Kad je to obavljeno, onda je zapravo slaganje i spajanje ovih ‘karata’ zapravo vrlo jednostavno. Ja sam radio slične modele za osnovne škole i za vrtić. Bila je riječ o lakšim materijalima. A dizalice su dolazile iz Slovenije. I ne biste vjerovali kako je to bilo brzo gotovo, prepričava Uhlik.
Utrina | foto: monografija ‘Graditi i slikati grad’
Stručnjaci radili i noću
Čini se kako je za vrijeme podizanja novog dijela grada sve funkcioniralo prilično glatko i da nije bilo posebnih ‘previranja’, ili pak nepravilnosti. U nekoliko navrata za vrijeme razgovora, Uhlik se osvrnuo na činjenicu kako je sve teklo drugačije, jer se vodilo više računa o gradu, ali i o urbanizmu. Prisjeća se kako se na projektima nerijetko radilo noću i da to nije bilo neuobičajeno, a najveća je razlika bila što su postojale institucije koje su okupljale velike stručnjake.
– Ne cijeni se Zagreb, a od čovjeka se traži da puno radi besplatno, dok se ne traži se da se brine o Zagrebu. Ne postoji interes o Zagrebu, hoće li kuća biti na pravom mjestu ili ga pokvariti. Zagreb više nema svojeg nijednog projektanta, a Urbanistički zavod odavno je napušten. Lijepi trenuci ondje odavno su prošlost, a tamo je nekada radilo 250 najpoznatijih zagrebačkih arhitekata, građevinara i električara. Htjelo se da se Zagreb učini boljim i ljepšim i za to se dobivao pristojan i dobar novac, komentira.
Bolja kvaliteta života uz parkove
Osim što se radilo organizirano, radilo se i sa srcem, ili je tako barem radio Uhlik, koji spominje da se nije jednom dogodilo da probdije noć kako bi nešto nacrtao i tražio nova rješenja. Do posljednjeg daha dolazilo se do najbolje opcije. Prostor se planiralo tako da se vodilo računa da svako naselje ima, ne samo škole i vrtiće, već i velike zelene površine.
park u Središću i zgrade koje je Uhlik projektirao, različitih izvođača | foto: Nina Šantek, Bauštela.hr
Uhlik sa svog balkona pokazuje na jedan poveći park koji je dijelio naselja Zapruđe i Središće. To je mjesto, govori, bilo zamišljeno kao svojevrsni ‘predah’ od zgrada, a smatra, svako toliko između zgrada bi trebao biti velik park. Parkovi su tu ne samo za bolju kvalitetu zraka već i za rekreaciju i ukupno višu kvalitetu života, iako su u novim naseljima takvi parkovi rijetkost.
– Ovaj park je urbanistički projektiran, ali i za Zapruđe i za Središće. Kao među-park, da imaju za djecu i za disanje, a to je krasan jedan parkić. No, mana je što su preblizu auti. Vi, ako sjedite na deset-dvadeset metara. Da je ovo ostalo među nama, ali nije, to jednostavno, oni koji rukuju gradom rade ono što se njima sviđa. Ovdje bi trebao biti ritam građevina – stan, zelenilo, ističe.
Partikularni interes zamijenio zajednički
Nažalost, danas su parkovi sve rjeđe ključni elementi infrastrukture novih naselja, a upravo su posljednji ‘pravi’ parkovi dokaz kako je svakom naselju potreban tračak zelenila. Smješta li se velike količine građana u zgrade, mora se napraviti nekakav kompromis kod smještajnih kapaciteta i rijetko će se postići idealno naselje. Ipak se mora prometovati, no danas parkova jedva da ima, a kod ranijeg planiranja, oni su bili imperativ.
Iako je i nekada bilo nesuglasja, o važnosti smislene raspodjele prostora govore rezultati, odnosno sama naselja. Nekada, doduše, problem je bila manja kvaliteta gradnje, koja se mogla razaznati kod nekih poduzeća, danas pak problem je znatno veći. Za Uhlika je to prije svega orijentiranost na partikularne interese i na profit više nego na određene ideale. Tako se danas svašta događa, od toga da se ne zna kamo ide pričuva zgrade, do toga da se na posljednje zelene kutke ‘bezglavo’ guraju neboderi koji se u te prostore nikako ne uklapaju.
Luka u Zlarinu, 1983., Vinko Uhlik
– Nestalo je zajednice, nestalo je zajedničke majke, a to je Zagreb i sve se raspada. Vi danas, vrlo rijetko ćete, kod starih ljudi i doći do toga da se sjećaju kako je to nekada bilo. Pjevalo se Zagrebu i Zagreb se strašno voljelo. Imalo se što voljeti. Nekada je bilo velikih poduzeća, a danas ih više nema. Zbog nestašice novca, ukinuti su brojni zavodi u kojima su radili specijalisti koji su radili svakojake stvari. Nitko Zagreb danas ne voli kao što ga se nekad voljelo, s nostalgijom zaključuje Uhlik.
Hoće li nekada biti bolje, kompleksan je odgovor, a dotad, Uhlik i njegova supruga Stella planiraju život u zelenilu, s druge strane obronaka. Ondje, u prirodi i zaklonjeni Medvednicom, moći će predahnuti od devastacije, a mi se nadamo još ponekoj kavi u budućnosti i zanimljivom razgovoru poput ovog koji smo imali.
Vinku Uhliku za cjeloživotni rad dodijeljena je Nagrada Grada Zagreba kao, a za životno je djelo dobio nagradu ‘Vladimir Nazor’. Ovdje pogledajte tko je nagradu Nazor dobio za najbolje ostvarenje u 2022. godini.
