Idejnom tvorcu ‘Mamutice’ dodijeljena nagrada za životno djelo ‘Viktor Kovačić’
Sedamdesete godine mogu se okarakterizirati kao izrazito produktivne na planu projektantskih angažmana te gradnja iz tog razdoblja ostaje relevantna u suvremenoj arhitekturi. Upravo u tom desetljeću realizirani su najpoznatiji stambeni projekti na prostoru Novog Zagreba, a dio novozagrebačkih stambenih zgrada projektirao je Đuro Mirković. Mirković je prepoznat i kao akademik te je zaslužan za projekte Mamutice i stambenih tornjeva u zagrebačkoj Utrini, a njegova djela odražavaju najrelevantnije trendove u arhitekturi vremena u kojem je djelovao. Sada je njegovo životno djelo nagrađeno prestižnom nagradom za životno djelo ‘Viktor Kovačić’.
Mamutica | Foto: Zeljko Anderlon screenshot/YouTube
Demografska eksplozija odredila je smjer kretanja jugoslavenske stambene arhitekture i gradnje u drugoj polovici 20. stoljeća. Dok se uslijed rapidnog rasta stanovništva javila potreba za projektima ‘priuštivog’ stana, arhitektonski biroi zgrade za stambena naselja projektirali su imajući na umu viziju potreba potencijalnih budućih stanara. U periodu drugog dijela 20. stoljeća izgrađen je značajan dio današnjih zagrebačkih naselja te se struka gradnje i dalje ogledava na tadašnja ostvarenja.
U tom razdoblju uočava se rast stambenih prostora koji iz urbanističkog gledišta stvaraju ‘suptilan’ odnos između čovjeka i okoliša, a jedna od središnjih figura tog razdoblja je arhitekt Đuro Mirković. Njegov rad je nagrađen nagradom ‘Viktor Kovačić’ za životno djelo u 2023. godini, objavila je UHA. ‘Viktor Kovačić‘ nagrada je za arhitekturu, koju jednom godišnje dodjeljuje Udruženje hrvatskih arhitekata.
Đuro Mirković, koji je radio kao arhitekt u struci, ali i kao akademik, za svojih je projektantskih dana vodio projektni biro Jugomont, a zatim i projektni biro Industrogradnje. K tome, Mirkovićevu je karijeru obilježila i akademska aktivnost. Mirković je, naime, na Arhitektonskom fakultetu od 1966. radio honorarno, a potom se na kao profesor zaposlio za stalno te je na fakultetu ostavio trag na generacijama studenata kojima je predavao.
Stambena gradnja u novom Zagrebu
Odnos arhitekture i tehnologije nužan je u gradnji stambenih prostora, a dok arhitekturu karakterizira ili pretjerana tehnologizacija, ili je tehnologija u arhitekturi zanemarena, kod masovne gradnje, rad Đure Mirkovića pojavnost usklađuje s primjenom tehnologije. Mirković stvara standardiziranu gradnju koja je, zbog primjene principa montažnih sustava panelne prefabrikacije i monolitnih kliznih, velikoformatnih i prostornih oplata – elemenata koji su, redom precizno izvedeni i artikulirani, na specifičan način intervenirali u prostor naselja.
Za Mirkovićev rad karakteristično je da se u više navrata u arhitektonskim ostvarenjima vraćao na prostor ‘južnog’ Zagreba, koji je nastajao za vrijeme njegovog najintenzivnijeg djelovanja, a upravo se u projektima u Novom Zagrebu ogleda ravnoteža između arhitekture i tehnologije. U vrijeme Mirkovićevog najintenzivnijeg djelovanja stambena je gradnja bila vrlo aktualna, a taj trend se jasno ogledava u Mirkovićevim ostvarenjima, koji su velikim dijelom projekti stambenih zgrada.
Od realizacija Mirkovićevih projekata u Novom Zagrebu vrijedi istaknuti šest šesnaestokatnih tornjeva u zagrebačkoj Utrini, koji su se krenuli graditi nakon što je projekt za tornjeve osvojio nagradu na natječaju za stambeni toranj u sustavu panelne prefabrikacije. Šesnaesterokatnice na Utrini tako su se u razdoblju između 1961. i 1970. godine gradile upravo prema principu panelne prefabrikacije.
Dok su izvedbom tih tornjeva potvrđeni novi dometi tehnoloških rješenja, stambena gradnja ipak se prebrzo razvijala da bi primjena domena tog stambenog tipa ostala aktualna. U skladu s napretkom na polju projektiranja stambenih objekata, preostalih šest tornjeva u Utrinama (1974.), a i četiri stambena tornja u Travnom, na kojima je Mirković radio s N. Postružnik 1975., izvedbe su monolitne konstrukcije, na kojima su primijenjene adekvatnije, klizne oplate.
Đuro Mirković – stambeni tornjevi u Utrini | Foto: Wikipedia (autor: Plamen)
Još jedan projekt od iznimne važnosti, ‘Blok6’, iliti ‘Mamutica’, izgrađena u naselju Travno, ponovno je rezultat suradnje s N. Postružnikom iz 1976., a u izgradnji Mamutice u bivšoj Jugoslaviji prvi su put korištene prostorne oplate . Ovaj je kultni arhitektonski div prosječne visine od sedamnaest katova, glavno krilo Mamutice ima oko 1.200 stanova, zbog čega ostaje rekorder među zagrebačkim stambenim zgradama. Na još jednom projektu na području Novog Zagreba, kod izgradnje stambeno-poslovnog ‘Bloka 2’ u Središću (iz 1979.) primijenjena je ista tehnologija.
Ostala ostvarenja
Od drugih značajnih Markovićevih projekata, vrijedi istaknuti fasadnu plastiku Doma umirovljenika u Sopotu, na kojoj je radio s T. Petrinjakom, 1976. Fasadna plastika realizirana je jednostavnim postupkom konfiguracije, a prilikom realizacije je korišten velikoplošni otplatni sustav. Za taj rad, projektanti su primili Godišnju nagradu ‘Viktor Kovačić’ za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u Hrvatskoj.
Mirković je radio i dom zdravlja u Zapruđu (1967.), školu i dom za primalje u Vinogradskoj ulici (1971.), a i stambeno-poslovne ‘Blokovi B1 i B2’ u Voltinu, na kojima je surađivao s H. Paljan i T. Petrinjakom 1975. godine. Pravio je i stambeni toranj u Zaprešiću (1970.), hotel u Umagu (1970.), stambeni toranj s vodospremom (1973.). Mirkovićevo ime može se naći i na drugim važnim stambenim i poslovnim projektima za vrijeme sedamdesetih i osamdesetih, uz bok drugim cijenjenim arhitektonskim imenima.
