Pobjednik čak tri Zlatna globusa veliča brutalizam, betonski divovi su na svakom koraku
Možda nije sve u estetici, ali u novom filmu redatelja Bradyja Corbeta estetika je bez sumnje velik dio filmskog iskustva. Priča je to o bolnim i manje bolnim iskustvima na životnom putu mađarsko-židovskog arhitekta Lászla Tótha (Adrien Brody) koji se nakon što preživi Holokaust doseljava u SAD s nadom da će izgraditi novi život. A velik dio njegovog života je arhitektonski poziv, konkretno realizacija brutalističke arhitekture.
Brutalističku arhitekturu karakteriziraju – beton, megalimanski elementi i minimalistička, gruba forma. Ovaj stil gradnje pojavljuje se u drugoj polovici 20. stoljeća kao svojevrsni ‘prirodni slijed’ nakon jednostavne modernističke arhitekture s početka stoljeća.
Nastavlja ono što je započeto i nadograđuje se na jednostavnu, modernu formu koja je okarakterizirala radove važnih arhitekata 1920-ih i 1930-ih godina 20. stoljeća. Iako za filmove i nije toliko uobičajeno da se ‘zabavljaju’ s arhitektonskom tematikom, novi film ‘The Brutalist’ koji je nedavno zainteresirao javnost zbog brojnih nominacija, a potom i osvojenih nagrada između ostalog se pozabavio estetikom brutalizma.
‘Brutalna’ životna priča
Iako se ime filma ne odnosi toliko na stil u arhitekturi, već više na brutalnost životnih okolnosti glavnog lika, naziv ‘brutalist’ svakako se donekle tiče i arhitekture kroz koju se izražava glavni lik Lászlo Tóth (Adrien Brody). Film priča fiktivnu životnu priču mađarsko-židovskog arhitekta koji nakon holokausta dolazi u Sjedinjene Države izgraditi svoj život ispočetka.
Kroz radnju filma upada u niz problema, no jedan lightmotive koji ostaje postojan je njegova ljubav i interes prema arhitekturi – konkretno, brutalizmu. Iz priče se daje razaznati kako je u ‘starom’ životu Lászlo stvarao u brutalističkoj formi, a kad se nakon niza peripetija Sjedinjenim Državama ponovno okuša u svom pozivu, brutalizam mu je opet omiljeni stilski odabir.
Od dizajna do arhitekture
Nakon što doseli u New York, Tóth je odmah u indirektnom je doticaju sa svojim prethodnim zvanjem, budući da kreće ‘od nule’ dizajnirajući pokućstvo za svog rođaka Attilu. Iznenada, dobiva životnu priliku kad nailazi na lovaša i industrijalca Harrisona Lee Van Burena (Guy Pearce) koji mu postaje svojevrsnim mecenom dok se Tóth vraća na put ‘prave’ arhitekture.
Konačno iznova kreće živjeti svoje znanje kroz masivne, minimalističke, sive, betonske forme zgrada. U tipičnom brutalističkom stilu, ostvarenja su mu pomalo zastrašujuća, poddekorirana zdanja, u velikoj mjeri nalik onima na kojima je radio u Europi prije početka rata – ‘gruboj’ formi koju su nacisti proglasili ‘ne-njemačkom’.
Za novog poslodavca, radi na više građevina, a uvijek naginje betonskim jednostavnim elementima. Ostvarenja koja gradi ‘pod’ Van Burenom su knjižnica, kazalište, teretana, te – na inzistiranje lokalne vjerske zajednice – kapelicu.
Arhitektonski sukob
Puno je tu scena sukoba između novog arhitektonskog ideala (koji zastupa Tóth) i ‘provincijalističkog’ stava prema arhitekturi, tako da će zasigurno biti zanimljiva svakome iole zainteresiranom za graditeljstvo i arhitekturu. U jednom trenutku, Lászlo primjerice muku muči sa izvođačem koji preferira mramor, dok on ‘forsira’ čisti beton.
Na koncu pristaje osmisliti građevinu (riječ je o kapelici) po želji izvođača s mramornim oltarom, ali ne bez kompromisa. Umjesto običnog američkog bijelog mramora, Tóth odabire Carrara mramor koji su Rimljani iskopavali u doba Carstva na krajnjem sjeveru Toscane piše archpaper.com.
Nakon modernizma
Inače, brutalizam je stil koji je u modernoj arhitekturi ‘cvao’ od 1954. do 1970. godine. Naziv je dobio po francuskom pojmu ‘beton brut’ koji označava grubi beton, a tako je o betonu zgrada koje je osmišljavao govorio, ni manje ni više – Le Corbusier, jedan od najpoznatijih arhitekata modernog doba. Tako je nazivao lijevani beton s vidljivim tragovima oplate korišten na većini zgrada koje je osmišljao građenih nakon Drugog svjetskog rata.
Brutalizam inače, baš kao i modernu određuju brojni ponovljivi elementi. Brutalističke građevine prepoznatljive su po masivno formiranim elementima, gdje se beton lijevao u već spomenutu grubu drvenu oplatu, s namjerom da bude efektan. Beton u ovom razdoblju poprima u odnosu na ranije razdoblje sasvim novu, estetsku ulogu, koja sada ima dekorativni i vizualni učinak na promatrača.
Stil ostaje relevantan
U današnje vrijeme, brutalizam neki možda ponajprije vežu uz istok Europe, gdje su se uistinu gradila čitava stambena naselja s brutalističkim značajkama. U Zagrebu svima poznat primjer brutalizma su stambeni tornjevi u Ulici Braće Domany u naselju Srednjaci, dok brojne primjere nesumnjivo ima i Split gdje se također ozbiljno gradilo na sve strane već u 1960-ima. No, ustvari ovih oblika ima diljem svijeta.
Brutalizam danas dobiva nove inačice, primjerice u vidu ‘eko-brutalizma’ koji spaja naizgled nespojivo. Tu se spajaju tvrde, funkcionalne građevinske strukture s bujnom vegetacijom, pri čemu nastaju čvrsta betonska zdanja koja su istovremeno ekološki održiva. Više o ovom pravcu pročitajte ovdje. Inače, film kojemu je inspiracija ovaj zanimljiv oblik arhitekture još nije ugledao svjetlo dana u mnogim kinima, a već je ponosni vlasnik tri Zlatna globusa i drugih prestižnih filmskih nagrada.
Ovdje pročitajte više o tome kako je španjolski arhitekt stari industrijski pogon pretvorio u svoj brutalistički dvorac.